BEZUSPJEŠAN ATAK JURICE PAVIČIĆA NA Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar i Deklaraciju o Domovinskom ratu

Napad maloga i historiografski beznačajnoga Jurice na državnu ustanovu, specijalizirani arhiv koji već desetak godina objavljuje arhivsko gradivo iz Domovinskog rata, koje je temelj za svaku ozbiljnu i objektivnu interpretaciju, ponajbolje locira razinu nagomilane jadi i frustracije koje su u tipovima profila maloga i historiografski beznačajnoga Jurice izazvale argumentirane činjenice o Domovinskom ratu...

Jurica.P
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Teško se oteti dojmu da još postoje ovakvi likovi do čijih poremećenih centara u ono nešto mozga ne može doprijeti ni najkvalitetniji neurokirurški teleskop.

Vidimo da su se “mnogi nemilice uzrujali” zbog prijedloga malog i beznačajnog Jurice Pavičića da se ukine Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar, (HMDCDR).

Po svemu sudeći, mali Jurica još nije shvatio da više nitko ne trza i ne grize na takve koji izgaraju u želji da se hrvatska povijest korijenito izokrene i krivotvori na njegov i njemu sličnih način, historiografski beznačajnih likova.

Osvrt na piskaranje malog Jurice u Jutranjem listu koji likuje nad svojim “remek djelom” u naškrabanom tekstu beznačajnog lika, pod ponuđenim linkom, na kojeg se nitko nije očitovao, što samo po sebi govori koliko svi pametni i stručni zajedno drže do malog piskarala koji bi iz temelja sve redom pobrisao, od HMDCDR-a- do Deklaracije o Domovinskom ratu i tko zna čega sve ne, a što se tiče novije Hrvatske povijesti iz obrambenog Domovinskog rata pa i šire, o čemu je po zadaći škrabao taj mali i historiografski beznačajni Jurica, – http://www.jutarnji.hr/komentari/nikad-nisam-mislio-da-cu-se-sloziti-s-hasanbegovicem-ali-to-pismo-koje-je-prosvjed-oko-kriminalizacije-za-dom-spremni-potpisao-bih-i-ja/6646824/

Jurica očito ne može progutati činjenicu da postoji državna ustanova, u ovom slučaju Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar, koja radi drugačije od onoga što bi on želio, koja „Oluju“ ne smatra zločinačkim pothvatom, koja generale Gotovinu i Markača ne smatra zločincima, koja sadržajem iz izvora poriče njegovu i njemu sličnih tvrdnju da je Hrvatska agresor na BiH, koja na temelju srpskih izvora dokazuje da rat u Hrvatskoj nije bio građanski, nego velikosrpska agresija s ciljem da se dio Hrvatske pripoji Srbiji, koja inzistira na poštivanju primjerene terminologije, što znači da Vukovar i Knin nisu 1991. i 1995. „stavljeni pod nadzor“ jedne strane u ratu, nego su ti hrvatski gradovi u hrvatskoj državi 1991. „okupirani“, a 1995., odnosno mirnom reintegracijom do 1998., „oslobođeni“ …!!!

Jurica kmeči da preko spomenutoga Centra i njegova ravnatelja „politika vrhovno tumači povijest“, te da, misleći na taj Centar, „povješću ravnaju političke ustanove i njihovi parapolitički izdanci“, nazivajući Centar „egzemplarom takve parapolitičke ustanove“, odnosno „ustanovom koja u našoj društvenoj zbilji funkcionira kao goli punkt za agitprop“…

No, problem je maloga i u historiografiji beznačajnog Jurice, da je to što on smatra „agitpropom“ prihvaćeno od relevantne ustanove kao što je Međunarodni sud pravde u Haagu, kao i od pojedinih znanstvenika čak i u Srbiji. Tako je, primjerice, Međunarodni sud pravde jasno potvrdio da su za rat kriva vodstva Srba u Srbiji i Srba u Kninu, pa čak je i onaj „ad hoc“ tribunal u Haagu u sadržaju drugostupanjske, oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, ponovio činjenice navedene u knjizi „Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“ koju je objavio baš taj, Jurici očito omraženi, Centar.

Stoga rame za plakanje taj mali i historiografski beznačajni Jurica, danas može dobiti samo od srodnih duša u Beogradu, primjerice od oba Aleksandra (Vučić i Vulin), a njegove frustracije što u Hrvatskoj postoje ustanove koje povijest ne tumače prema naputcima nevladinih udruga i „progresivnih“ novinara kojima su glavni izvor spoznaje o Domovinskom ratu površni novinski članci, može pokušati ublažiti “uvek raspevani“ Dačić, nekom prigodnom pjesmom iz „Tamo daleko“ repertoara.

Napad maloga i historiografski beznačajnoga Jurice na državnu ustanovu, specijalizirani arhiv koji već desetak godina objavljuje arhivsko gradivo iz Domovinskog rata, koje je temelj za svaku ozbiljnu i objektivnu interpretaciju, ponajbolje locira razinu nagomilane jadi i frustracije koje su u tipovima profila maloga i historiografski beznačajnoga Jurice izazvale argumentirane činjenice o Domovinskom ratu.

Tragikomično je gledati kako „progresivni“ novinari, pa i neki povjesničari koji u svom životu nisu pregledali ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu, drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju povjesničarima koji već više od 20 godina intenzivno istražuju to razdoblje, na temelju dostupnih izvora.

Degutantna je razina bahatosti takvih „progresivnih“ koji u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“ (katkad i „kretenima“), a sebe „sposobnima“.

Ne nabrajajući što je sve i koliko je arhivskoga gradiva u ovih desetak godina rada Centar prikupio, te koliko je knjiga objavio, može se zaključiti da samo serija od dvadesetak objavljenih zbornika dokumenata srpske provenijencije, čiji sadržaj „iz prve ruke“ – političkih, vojnih i vjerskih dužnosnika koji su 1990-ih provodili velikosrpsku politiku, odgovara na pitanje što je bio njen cilj te na koji način i kojim kronološkim slijedom se ona provodila u Hrvatskoj, pokazuje tko je u Hrvatskoj „goli punkt za agitprop“ – HMDCDR, čiji su podatci prihvaćeni na Međunarodnom sudu pravde u Haagu i u oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču ili mali i historiografski beznačajni, ali za agitprop uvijek spremni Jurice.

 Uredništvo Braniteljskog portala


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

7 KOMENTARI

Comments are closed.