Podijeli

Antun Gustav Matoš, hrvatski pjesnik modernizma i simbolizma 17. ožujka je  davne 1914. godine zauvijek sklopio oči i otišao u književnu vječnost. O osobitostima ovoga pjesnika možemo razglabati dugo vremena , riječ je o našem najboljem hrvatskom novelistu , feljtonistu, pjesniku, novinaru i prevoditelju s prijelaza 19. stoljeća na 20. stoljeće. Pjesnički izričaj A.G. Matoša pun je metafora, ritmičnosti, ponavljanja i parabola . Uporabom sinestezije A.G. Matoš nastoji uhvatiti trenutak i ovjekovječiti prije svega prirodni ambijent u poeziji, dominiranjem pejzaža i oblikom humaniziranog romantičarskog krajolika .

U vlastitom životu da bi preživio Matoš je radio svakojake poslove, prvenstveno novinarske pišući kazališnu i književnu kritiku te jedno vrijeme u Beogradu je bivao čelistom da bi imao što za jesti. A.G. Matoš je rođen 13. lipnja 1873. godine u Srijemu , u Tovarniku. Sudbonosno proročanstvu već nakon rođenja Matoševoj majci babica je rekla sljedećim riječima: ”Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.” Babica je proročanstvo u nekim crtama predvidjela no književnu slavu je Matoš izgradio isključivo na temelju pisane riječi i kao takav ulazi u antologiju hrvatske književnosti. Kao književni kritičar Matoš je bio beskompromisan, zajedljiv i bez dlake na jeziku. Tim i takvim nazorom imao je najljuće neprijatelje izvana i iznutra. Matoš je puno putovao gdje je prikupljao dragocjena iskustva , bivao je u Parizu, Beču, Beogradu, Zagrebu i Munchenu. Prevoditeljsku djelatnost mladi Matoš je brusio prevodeći djela sa francuskog govornog područja ( Baudelaire, Maupassant, Mallarme, Lisle).

U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, gdje otpočinje početak perioda moderne. Nazočnost ljubavnih motiva i tragedije ljubavnih odnosa apostrofira pojmovima i nazivljima pjesama poput Samotna ljubav, Utjeha kose, Djevojčici mjesto igračke. U rodoljubnim stihovima i s patriotskim zanosom ostvario je puni intenzitet u pjesmama ”Stara pjesma”, ”1909.”, ”Iseljenik”. U putopisnoj prozi širina njegova duha ogleda se u motivu pejzaža gdje autorova refleksivnost dolazi do izražaja u duhovitošću temperamenta i rigidnim odnosom prema odbačenosti i samoći. U izvanrednom Matoševom putopisu Oko Lobora dolazi do maksimuma piščeva sposobnost prodiranja slobodnih asocijacija. Apsolvirajući suvremena književna stremljenja Matoš je pripadao modernosti i avangardi a svoj najveći obol ostvario je upravo u simbolizmu. Pariški period Matoševa stvaralaštva imamo u noveli Cvijet sa raskršća gdje Matoš projicira slijepu ljubav, platonsku navezanost na osobu i produkciju sudbonosne vječne ljepote nalik Charlesu Baudelairu. Završit ćemo konstataciju o Matoševoj narodnoj pripadnosti gdje sam Matoš govori o sebi : Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem”.

Piše: Ivan VRLJIĆ


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

trinaest + 19 =