Podijeli

Na današnji dan 1993. godine na zagrebačkom groblju Mirogoju, u nazočnosti više tisuća građana, pokopan je Ante Vlaić.

Ante Vlaić, rodom iz Miljevaca kraj Drniša, bio je među herojima koji su 1993. godine izgladnjelim Hrvatima u Lašvansku dolinu, humanitarnim konvojem “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” nosili hranu i lijekove.

Poginuo je 22.12.1993. kada su muslimani u Uskoplju napali konvoj koji se vraćao u Hrvatsku.

 

Dragi moj Ante, sve su nas napadali, a tebe ubili kako se više nikada ne bismo usudili krenuti Bijelim putem za Bosnu Srebrenu, ali mi smo zajedno u Novoj Biloj svima u prkos odlučili se i opredijelili za potpunu hrvatsku snagu i dostojanstvo, nenaoružane časne sestre, fratri, svećenici, medicinske sestre, liječnici i novinari, predvođeni vozačima kamiona, s tobom Ante, da ćemo biti napadnuti i da će doći do gubitka života, mi smo uspravno krenuli natrag iz Bosne Srebrene za sve dijelove Hrvatske praćeni i podržani mišlju i dušom svakog Hrvata i svih dobrih ljudi. Naša su se predviđanja obistinila, napadnuti smo i ti si izgubio život.

Opraštamo se s onima radi kojih smo došli. Svi su u grču i u nekim svojim mislima. Na licu im se čita misao – vi odlazite a mi ostajemo. Neki se pokušavaju ukrcati u konvoj i pobjeći s nama. Vojnici ih vrlo odlučno i rezolutno rastavljaju i sprečavaju u tom naumu. Postaje mučno. Opet suze, samo nisu radosnice.

Odlazimo tjeskobni i nesretni. Mi odlazimo a oni opet ostaju u grotlu. Na nišanu. Povratak protiče bezbolno, ali u nekoj zlokobnoj tišini. Zlokobnu tišinu u jednom trenutku na izlazu iz Vakufa dokida muškarac koji s puškom istrčava iz dvorišta, prepoznajemo njegove ubilačke namjere. Vozač uspijeva postići najveću moguću brzinu, a vojnik počinje bjesomučno pucati na naš kamion. Zahvaljujući spretnom i hrabrom vozaču uspijevamo se izvući do Ljubavne stijene. U zaklonu Ljubavne stijene je parkirano UN oklopno vozilo. Pokraj njega s dalekozorom u ruci razvoj situacije promatra pukovnik Wiliamson, neugodan, bešćutan i bahat čovjek. Objašnjavam mu da smo napadnuti, da je pucano i na naš i na druge kamione i da sam siguran da ima ranjenih ili mrtvih, jer smo mi prvo vozilo u koloni. Ignorira me. Naprosto ne reagira, kao da me niti nema.

U taj čas se nazire kamiončić kojim upravlja Ante Vlaić, sa suputnikom Japancem za kojeg nitko ne zna otkud se pojavio. Navodno je novinar. Vlaićev kamion vrluda s jedne strane ceste na drugu, s bolno ječećom sirenom. Kamiončić odjednom staje. Sirena radi i dalje. Nitko ne izlazi iz kamiona. HVO i ABIH se topnički žestoko prepucavaju. Molim Wiliamsona da me prebace do kamiona koji je od Ljubavne stijene udaljen nekih 400 metara. Bojim se, kažem mu, da su ljudi mrtvi ili ranjeni. I nadalje me apsolutno ignorira, okružen na svojim nagotovs spremnim vojnicima. Shvaćam da moram sam do vozila. Tek kad su vidjeli moju odlučnost da odem sam, na pola puta me sustižu i puštaju u oklopno vozilo. U Vlaićevom kamiončiću neprekidno tuli sirena. Njegova glava je naslonjena na volan i pritišće sirenu. Ante Vlaić je očito mrtav. Ne pokazuje znakove života. Japanac sjedi skamenjen pokraj njega, nesposoban da se pomakne. Britanci mi pomažu unijeti tijelo pokojnog Vlaića u oklopno vozilo. Japanac je napokon prohodao i ulazi sa nama u vozilo. Wiliamson izdaje zapovijed da se zaustavi kolona i vrati u UNPROFOR-ovu bazu u
Uskoplju. Fra Ferdo je, naravno, u pravu. Da nije bilo toliko muke i patnje vjerojatno nikad ne bi niti spoznali značaj Bijelog puta niti snagu zajedništva i solidarnosti koju je pokazao cijeli hrvatski narod. Jedan mrtvi i tri ranjena sudionika, puno straha – je li to malo, dobri moj Ferdo?

U konovoju su sudjelovale 143 osobe. Bilo je liječnika koji su htjeli ostati u Novoj Biloj ali im to nije bilo dopušteno pa su se, usprkos nedostajućem kadru morali vratiti natrag na inzistiranje IFOR- a i bošnjčke strane. U konvoju je bilo dosta svećenika, vrlo jaka novinarska ekipa, nekoliko stranaca uključujući i famoznog Japanca, dva saborska zastupnika i puno sjajnih običnih ljudi koji su ponudili sve što su imali – svoje živote, izvor svoje zarade (kamione) kojom su hranili obitelji. Dali su sve što su imali u konvoju mira i ljubav i hvala im na tome. Dobri i sada već pokojni

Fra Ferdo će im sigurno biti dobar zagovornik u nebeskom svođenju računa. Nakon ovog konvoja krenula je serija konvoja po drugim ugroženim mjestima BiH. Bila je to sjajna humanitarna priča dvojca “A je to” Premudrog Slobodana Langa i Duha Svetog Branka Čule. Križančevo selo i krvavi Božić 1993. nismo uspjeli spriječiti.

BIJELI PUT – Pobjeda dobra u ratu (Slobodan Lang, Branko Čulo)

M.M.


Podijeli

11 KOMENTARI

  1. Zašto vi koji prikazujete smrt Ante Vlaića ne prikayujete uy križ i hrvatski grb? Zar Ante Vlaić nije rođen kao Hrvat prije nego je kio kršćen da postabe katolik. Sramota da vi Hrvati koji ovo objavljujete niste dovoljno svijestni Hrvati! ZaštoĆ Hrvatskome viteyu Anti Vlaiću pokoj vječni i puno mu hvla što je da scoj šivot, sebe ya slobodu svoga Hrvatskog Naroda!
    Joyo Ćuk, Ripci Rama, povijestna Hrvatska.

Odgovori na Fausto Savini Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × pet =