Podijeli

Poneki među nama, izbjegavajući da budemo agresivni u ovim izuzetno agresivnim vremenima i situacijama, poslužili smo se riječima ili pisanim slovom u funkciji razmišljanja o određenim naznakama u hrvatskom društvu ili šire, utemeljenim u političkim razmirbama, ali isto tako i u estetsko-filozofskim razmišljanjima i, dakako, kad za to stvarno postoje i ozbiljni razlozi, ukazujući na problematičnosti trenutaka i osoba koje su izvorom tih problema…

Doduše, vremena za takva ponašanja nisu, nažalost, prohujala s burama i olujama u našim hrvatskim (ne)prilikama, a javna scena postaje ognjišnica koja sve više sliči na nekakve pravolinijske naricaljke, dok je medijski prostor postao skučen, jednouman, upregnut u čudnu konspirativnu logiku vlastodržaca i njihove privržene regenerirane medijske mafije, ne ostavljajući puno mogućnosti da se nešto ozbiljno kaže, objavi ili publicira…

Horizonti su tako, naoko zatvoreni, kao da nema izlaza iz tog ćorsokaka. Uz sve to, potpuno jasno se vidi i nedostatak karakternih javnih pera, koja bi upravo snagom riječi i argumenata, alimentirala javni dialog kao rezonancu ozbiljnog razmišljanja jedne ozbiljne države, stvarnih, opravdanih težnji hrvatskog naroda za boljitak, respekt demokratskih standarda ponašanja u društvu.

Da, možemo zaista ustvrditi i reći, da je hrvatski javni kritički i ozbiljni izričaj – ishlapio. Samo šutnja, strah, apatija!  Mediokriteti vladaju i u javnom i u političkom prostoru. Predvode ih, nitko drugi do državne izvršne vrhuške, koja je upregnula u istu kočiju – državnu administraciju, pravosudni sustav, istražne, policijske i obavještajne strukture – pretvarajući od podobnih i dodvorničkih stranačkih struktura, snažnu birokratsku i netalentiranu, gospodarski neproduktivnu – državnu administracije na svim razinama.

Plenkovićeva ‘božićnica’ hrvatskom narodu

Svjedočimo i da je u tijesnoj sprezi s tim strukturama, koje se uklapaju s njima pogodnim medijskim kompleksom, došlo do preciznog, slojevitog umrežavanja – kojeg proizvodi ispodprosječnost, netalentiranost, odsutnost kritičke distance – svih vrsta kriminalnih netransparentnih radnji. Najjednostavnije rečeno, došlo je do duboke i razarajuće krize hrvatskog društva, demografskog raslojavanja, masovne nezaposlenosti, gospodarske recesije i neučinkovitosti, koja prijeti i samim temeljima  hrvatske države!

Hrvatska država, uz sve ostale fakte, postaje sve siromašnija, pa se prema službenim statistikama EU-a nalazi na kraju svih europskih država, što je, eto, posljednji domet vlade Andreja Plenkovića, odnosno njegov dar ili božićnica hrvatskom narodu, što do sada nikada nije bio slučaj! Postali smo pri tome također jedna od najkorumpiranijih zemalja i Europe i svijeta, prema izvješćima najznačajnijih svjetskih konzultantskih agencija (Ernest & Young). Dakle, Plenkovićeva vlada je dovela hrvatskog čovjeka pred zid, nemoćnog, osiromašenog i bez nade!

Sve hrvatske proizvodne strukure se zapostavljaju i razgrađuju, hrvatska polja ostaju neobrađena, a više manje sve prehrambene proizvode – uvozimo. Pritom nema nikakve zaštite domaćeg proizvođača, a proizvodnja se zatomljuje kako bi kojekakvi Roglići, Tedeschiji i njihove udomaćene udbaško-kosovske structure, mogle poplaviti Hrvatsku proizvodima uvezenim iz Čilea, Argentine, Kine, Turske, Nizozemske, pa sve do južne Afrike, Tunguzije… Luk, šljiva, rajčica, voće – sve se to uvozi – a hrvatska polja se pretvaraju u neobrađene ledine…

Je li to vizija države koju je briselski povampireni predsjednik Vlade namijenio hrvatskom narodu? Jer, upravo takvo beznađe tjera ljude s njihovih ognjišta u nepoznato, u emigraciju, kako bi spasili golu egzistenciju i osigurali budućnost svojim mlađim naraštajima. To su dosezi aktualne vlasti i njenih globalističkih ideja i ideala, doprinos za sutrašnjicu izvitoperene Europe.

Predsjednik Trump, premijer Orban, kao i drugi srednjoeuropski lideri, pokazuju put kojim se treba odrediti i svaki budući hrvatski lider, koji treba voditi računa o domaćem proizvođaču, o zaštiti domaće, autentične proizvodnje koja zapošljava domaćeg čovjeka, osigurava mu pristojan život, a ne o nekakvim navikama globalista, kojima su životi i način života usputna ili zanemarljiva činjenica, bez ikakvih signifikacija.

Vlada, ogrezla o svakojake netransparentne čine, afere i grozomorne kriminalne slučajeve, od kojih je zasigurno slučaj Agrokora na prvom mjestu, a koji će svojim elementarnim istinama tek pokazati ogroman kriminalni fijasko kojeg je Plenkovićeva vlada uz upotrebu mafioznih medijskih struktura vješto prikrivala. Sada je vidljivo i da su korištene tajne državne obavještajne agencije s kojima se prijetilo i ucjenjivalo pojedince, kako bi vladine kriminalne aktivnosti slomile   hrvatsko gospodarstvo, a Plenkovićevi ortaci se namirili…

Dakle, nalazimo se pred aferama koje će tek doživjeti svoje prave rebondismane i biti osvijetljene pred očima javnosti, a koje se navješćuju i u prijetnjama fizičkim istrebljenjem, bivšem glavnom savjetniku Predsjednice RH, ako će obznanjivati detalje prijevara…

Pitam se – je li to Hrvatska naših ideala za čiju smo samostalnost čamili u uzništvima ili Hrvatska kojom vladaju strukture otuđene od svog naroda, uklještene u sve vrste manipulacija, programiranih radnji i kriminalnih procesa, i na kraju – bezočnih i nepodnošljivih veleizdaja?!

Kad olupine postaju štit obrane

Slučaj kupovine isluženih zrakoplova je svakako jedan od “bisera“ kojeg su Plenković i njegov ministar obrane okitili o vrat Vlade RH, ali je na istoj ogrlici, također i Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović… Na marginama tog posla s vojnim zrakoplovima, spretni izvođači radova su već osnovali remontne i druge prateće kompanije, kojima će u budućnosti   osigurati lukretivne poslovi, na osnovu ovog loše programiranog posla na račun hrvatskog proračuna.

No, oni očito nisu računali, da će se afera internacionalizirati, pa će i američka administracija, koja je u tijeku svih marefetluka Andreja Plenkovića i njegovih ministara, posvetiti tom pitanju svu pažnju, o čemu se već oglasio i sam predstavnički Odbor američkog Senata. Naime, osnovno je pitanje – kako se može dogoditi, da se nešto što je već darovano, može -prodati? I pritom se ne smije smetnuti s uma, da je to i etičko pitanje, zar ne? Istodobno to postaje i jedno od središnjih pitanja američke administracije!? U čije je to džepove trebalo otići više stotina milijuna posredničkih eura, koji su se trebali okultirati, tobože dodatnim opremama koje su Izraelci namontirali na zrakoplove, kako bi justificirali tako snažno nabildanu cijenu? Upravo u tome grmu leži zec! Tako bi se određeni broj posrednika i remontnih agencija mogao namiriti i podijeliti dobitke! S kime? Analogija sa Grupom Borg nije daleko u razmišljanjima, u novim sadržaima i ponekog novog izvođača radova za istog gazdu? Plenković i njegovi ministri očito nisu računali na te “dosadne“ američke “picaizle”, koji su odlučili rasvjetliti i pojasniti do kraja ovu duloroznu aferu.

Znakovita perfidnost, kojom se služi vlada, zamazati oči javnosti, kamuflirati smeće u zamamnom celofanu, igrajući se pritom domoljubnim entuzijazmom i osjećajima u paradnoj proslavi ”Oluje“. I to je vidljiv znak, da takvo društvo ne preza ni od čega…!

A oni su to spremni skupo naplatiti iz državnog proračuna, pod krinkom domoljubnog entuzijazma, stvaranja štita nacionalne obrane i suverenosti države, dok je u stvarnosti riječ o aktu – veleizdaje!!! Samo do sada javno poznate činjenice tog skandala, trebale bi dovesti do pada vlade Andreja Plenkovića i njegovog pritvaranja, kao i njegovog resornog ministra obrane. Da, ali samo kad bi Hrvatska bila država prava, u kojoj se poštuju demokratske i pravne forme ponašanja. U Hrvatskoj, kako bi narodna poštapalica kazala – “ujeo vuk magare” i nikome ništa – i tako do sljedeće afere…

Dakako, ni “šnajdericu” s Pantovčaka, Kolindu Grabar-Kitarović, ne bi mimoišla ista sudbina, jer je i ona sukreatorica nabavki zrakoplova.   Konačno, možemo reći za relaciju Andrej Plenković – Kolinda Grabar Kitarović, nakon svih znanih i neznanih  pretumbacija kojima smo svjedočili zadnjih tjedana, da se priroda njihovog odnosa na vrhu državne hijerarhije,   može definirati poštapalicom – “da je krpa našla zakrpu…“

Naravno, Andrej Plenković će uskoro kao i u slučaju kriminalne  nacionalizacije i ponovne privatizacije Agrokora, odbiti bilo kakav komentar, odgovore zastupnicima u Saboru ili medijima o aferi zrakoplova, jer je to njemu – sve  fino i čisto posloženo… On nema ništa s tim, kao da živi na nekom drugom djevičanskom planetu, u nekoj drugoj galaksiji, sa svojom miljenicom Tenom, jer je za njega jedna kriminalna operacija dovršena, to je za njega svršena priča i on se okreće novoj, kojih ne manjka u vladinim krugovima.

On je navikao zaboravljati svoje afere, a na nama je, pak, dužnost    da ga javnim slovom na to podsjećamo. Demokratski standardi zahtjevaju i te kako preciznu i javnu kontrolu svake operacije, koja u sebi ima tragove osobnih, kumovskih i blisko-prijateljskih krugova i bogaćenja, a poglavito onda, kada sredstva dolaze iz javnog proračuna !

Očito su mu takvo ponašanje sugerirali njegovi spin medijski savjetnici, ali jednom kada savijest i profesionalni standardi hrvatskih sudbenih mehanizama počnu djelovati po principima pravne države, onda ga neće moći spasiti ni njegovi spin medijski doktori, ni policijske, izvještajne i tajne agencije! Pa čak ni onaj njegov luksemburški etilizirani prijatelj, čelnik EU-a, Jean-Claude Juncker, koji mu šalje pusice ili ga štipa  za tur po briselskim kuloarima, što je skandaliziralo i zgrozilo, ne samo hrvatsko općinstvo, već i svu političku klasu Europe.

Kao i Plenković, i Juncker je objektom istražnih sudaca još od 2015. godine, jer je bio osumnjičen za ubojstvo, kako bi se dočepao ostavština jedne bogate lukseburške obitelji (https://www.youtube.com/watch?v=bpYVco9IdYk ). Kriminalci, dakle, ostaju kriminalci, pa oni i trebaju odgovarati pred sudom pravde, a to je samo pro tempum i sudbina i sadašnjeg hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i njegovog okružja!

Više je nego jasno svakom ozbiljnom analitičaru, da i sama europska konstrukcija nema velikih izgleda, da je to mrtvorođeno dijete, kad je vode ljudi poput Junckera, Plenkovića, spremni svoje ruke umočiti u kriminalne akcije u zadovoljenju svojih najnižih poriva. Korupcija i kriminalna ponašanja su infiltrirala i inducirala političku scenu, od one nacionalne do europske, što izaziva dramatične proteste populacije. Njoj jednostavno više nije moguće tolerirati tu travestiju, koja tjera narod na ulice da se suprotstavi tim bezdušnim, nakaradnim političkim “elitama“, pa i po cijenu dramatičnih revolucionarnih zasada, u kojima se ne može predvidjeti  što one u stvarnosti donose, a koje nam također predstoje…!

Dolazi vrijeme suđenja i sucima

Upravo ovakvo stanje ignoriranja civičkih formi vladanja, zorno reproduciraju i multipliciraju krizne trendove društva, demografska osipanja, depresiju gospodarstva i autentičnost javne riječi, duboku kulturološku depresiju u koje je Hrvatska ušla početkom novog milenija. Sve je započelo s koalicijama mandatara vlada Račan – Budiša, pa preko Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Zorana Milanovića. Dakako, svoju kulminaciju doživljava u izopačenoj koaliciji sadašnjeg premijera, Andreja Plenkovića, koji je Vladu pretvorio, kako mu spočitavaju i zastupnici u Saboru, u svojevrsnu kriminalne udrugu koja kulminira u ovim našim vremenima netransparentnog vladanja. A sudske i pravosudne, te policijske i istražne institucije to sve gledaju s benevolencijom…

Pitam se u zajednici sa čitateljima – do kada? Trebamo li zbog toga revoluciju ili efikasnu, nekorumpiranu državnu administraciju? Živimo u nadi da će i tom čudnom i iznenađujućem stanju, uskoro doći kraj! Jer i toj gospodi, koja je zaboravila svoje civičke i profesionalne obveze i zakletve, mora se unaprijed reći, da su bili suučesnici u kriminalnim aktivnostima i da po logici pravne države, bilo da su skrivali od istraga ne poduzimajući istražne radnje ili su, pak, donosili odluke koje su pogodovale kriminalnim aktivnostima, da ih to neće osloboditi krivnje. Dolazi vrijeme u kojem će se suditi tako pozicioniranom pravosudnom sustavu.

Činjenice izviru pred oči javnosti svakim danom sve više, savjest poštenog hrvatskog puka sazrijeva, pa će se i najtajnije operacije saznati pravodobno, što ovu Plenkovićevu vladu dovodi u vrlo virulentnu, nekofortabilnu poziciju. Bez obzira što Plenković misli da je učvrstio svoju liniju obrane u zajednici s ministrom unutarnjih poslova, ministrom obrane i ministrom pravde, tim svojim korumpiranim miljeom…

Ovaj tekst može poslužiti i onom koji vuče konce iz pozadine – izvjesnom Vladimiru Šeksu, Sovi – kao razlog za meditacije…

Ukradeni suverenitet hrvatskom narodu

No, istina je jača od takvih koriumpiranih institucija! Vrijeme će to pokazati, kao i bezbroj puta dosad u povijesti humaniteta, vox justicia – glas pravde će postati prevalentan u novoj demokratskoj Hrvatskoj, koju većina hrvatskog naroda snuje već desetljećima. Jer, Hrvatska vapi za tim vox justicia, koji će znati biti u njenoj funkciji i presuditi svim vrstama barbara koji su digli ruku na hrvatskog čovjeka i onima koji su osakatili hrvatsko gospodarstvo i profanirali ideju pravednosti i građanske civičnosti i čestitosti.

Hrvatski narod snuje da pomete sa scene taj korumpirani dualizam kojega predstavljaju vrhuške HDZ-a i SDP-a, s njihovim respektivnim satelitskim strančicama, koje nisu dovele ni do pravnog, a isto tako ni do gospodarskog osvješćenja i stvarnog suvereniteta hrvatskog naroda.

I jedni i drugi su ga ukrali hrvatskom narodu i sada je konačno došlo ili dolazi vrijeme, da mu se taj stvarni suverenitet vrati… Svaki put su takve duboke tražnje i očekivanja naroda, kao i mogućnosti, izmicali iz ruku, pod različitim izgovorima i dakako, krivim argumentima.

Zato više nema vremena, narod očekuje da bude suvereni gospodar svega onoga što mu pripada i po osnovi zakona i po osnovama njegove nasljednosti i povijesnog prava na slobodu, pravdu, život u dignitetu, život u svojoj vjekovnoj vjeri koja mu se pokušava oskvrnuti, a ne da bude osiromašen, utučen i bez nade, stjeran u mišju rupu, čekajući milostinju…

Mišju rupu smo pripremili za Plenkovića i njegovu odnarođenu kamarilu, jer i najveći dio članstva HDZ-a s kojim sam bio u doticaju minulih mjeseci, prezire tog “njihovog“ lidera, koji ni u jednoj supstanci nema onih izvornih odrednica, koje su dovele mog prijatelja Franju Tuđmana, da kao lučonoša, pokaže put hrvatskom narodu prema njegovoj slobodi, trasu puta koju, nažalost, nije u potpunosti dovršio.

Upravo na similarnim odrednicama treba započeti put jedne obnove, ovaj put sa svim i utemeljenim istinama, da svaki građanin Hrvatske može mirno živjeti, ako su mu savijest i čini koje je učinio – čisti, ili nisu u temeljima oprečni s interesima i povijesnim stremljenjima hrvatskog naroda…

Da, Hrvatska je civična i europska država, koja želi živjeti svoju kršćansku i europsku tradiciju, ali ne na račun zatomljavanja njenih temeljnih interesa, pa ako je to i cijena da ne bude uključena u Europsku uniju. A i ona se vremenom, zbog svoje nakaradne i neprosvijećene političke “elite”, odmakla od onoga što su “očevi“, osnivači Europe, upisali u temelje Europske unije, kao konstutivni postulat pri njenom osnivanju: Europu Patrija, gdje će se moći djelotvorno iskazivati i njegovati partikulitet kao trajna vrijednost europske kršćanske civilizacije, od Atlantika sve do Urala, kako je to zagovarao veliki vizionar i europejac, general de Gaulle.

A nikako ne ono što zagovaraju mizerabilsti i trećerazredni političari bez vizije, kova Andreja Plenkovića, Junckera, Merkel i Co., koji ruiniraju Europu, praznivši ju od njenog temeljnog sadržaja i interesa, izvan osnova njene europske civilizacije koja je činila zaštitni znak ćudoređa i kulture, znanosti, umjetnosti i dakako njene kršćanske utemeljosti…

Šnajderaj na Pantovčaku

Koristeći ovu prigodu, osvjetljujemo i djelatnost one koju smo nazvali “šnajderica s Pantovčaka”, što smo obećali hrvatskim čitateljima već prije nekoliko mjeseci, koja je također crna strana hrvatske političke nesuvislosti, promašaja i apsurda. Riječ je o Predsjednici Republike, Kolindi Grabar-Kitarović (KGK), koja se ovih dana razmeće goropadnim izjavama kojima blati svog dosadašnjega glavnog savjetnika, tretira ga kao lašca, a sebe stavlja u svetost čistoće, odmjerenosti, istine…

Vidimo zorno da od tog njenog “velikog predsedničkog tima“, na žalost malih misaonih vrjednosti, na kraju je ostala sama, bez svih onih koji su ju instalirali na tu funkciju. Već ove činjenice kažu dovoljno o karakteru, pa i o moralu takve osoba, koja se danas služi Vučićevim rječnikom, nazivajući te svoje bivše savjetnike i svoj “gremij“ – “čaršijom”…

Podsjetit ću čitatelje da sam već 12. prosinca 2014. godine, mjesec dana prije prvog kruga predsjednjih izbora, u Hrvatskom tjedniku, evaluirao kandidaturu gospođe KGK. Ako se hrvatski čitatelji prisjete, već tada sam ustvrdio da se od gospođe Kitarović  ne može puno očekivati, jer to nije bio kvalitetan “štof“ za predsjedničku kompleksnost i lentu, da je to, nažalost, prazna školjka, ocrtavajući ju u podnaslovu teksta i pitanjem i odgovorom:  “Da li je osmijeh dovoljan za predsjednicu?”:                                                                                                                                                    “Što nam nudi blok centra s kandidatkinjom gospođom Kolindom Grabar Kitarović (KGK), koja je nekada bila uzdanica Ive Sanadera, njegova ministrica vanjskih poslova, potom veleposlanica, pa dužnosnica NATO-a i čelnica Trilaterale koju nismo mogli zamjetiti, kao osobu koja ima viziju, koja je u stanju artikulirati sustavno ideje i znanje koje takove funkcije zahtjevaju. Kakve nade dakle možemo očekivati od jedne osobe, koja se može pojaviti na funkciji, koju je nekada uzorno obnašao i s dignitetom državničkog instikta držao moj prijatelj Franjo Tuđman. Nažalost, nismo vidjeli ni ideja, niti propozicija koje nas mogu oduševiti, koje nam mogu zatitrati dušu, osim da trebamo glasovati protiv Ive Josipovića, u čemu smo svi suglasni. Sve se izjave mogu smjestiti, manje više, u ladicu banalnosti. Okruženje, kojim se okitila također ne ostavlja veliku nadu, jer da je to bio izbor nekakvog trusta mozgova, tima kredibilnih savjetnika, to bi se trebalo manifestirati u njenim govorima i njenom programu. Ili gospođa KGK misli da sa nesuvislim izjavama, poput one, da se ona može smjestiti drugdje, a ne na Pantovčaku, da to može zagolicati interese hrvatskog birača, da to može kritično smanjiti tegobe hrvatskog osiromašenog puka? Dakako, ne! Jer gospođa KGK se trebala okružiti s promišljenim savjetnicima, koji su joj mogli ‘prišapnuti’ ideje, ako ih ona već nema, osmisliti program, napisati konzistentne govore, kako ne bi proizvela negativan opći i politički učinak nespremne osobe na tu odgovornu funkciju, kojim svakim danom svjedoči. Ovo poglavito u doba, kada na čelu države, poslije pustoši od 2000. godine, kada trebamo jaku osobu koja ima državnički instikt, osjećaj za državu, sens d’Etat, a ne nesuvisle poštapalice koje rezveseljuju galeriju na nivou žutog tiska. Problem je i u činjenici, da u njenoj blizini ne zamjećujemo ni savjetnika koji su u stanju nešto ‘prišapnuti’, to jest ozbiljan problem, a ne kao što je voditelj njene izborne kampanje (Miro Kovač) u ljetu najavio da je njena kampanja strukturirana, od jeseni. Ali, eto, jesen je prošla, ulazimo i u zimu, a od te osmišljene, strukturirane kampanje ne vidimo traga. U svakom slučaju ništa što bi nas moglo ohrabriti, zagolicati misli i duh, osim provincijalnog diletantizma i po koje fotografije velikog autobusa iz kojeg izvire malo kvalitetnih, koncipiranih i ohrabrujućih ideja uz tek simpatičan osmijeh gospođe KGK. Dakako, možete biti dobar predsjednik države, ako se dobro okružite sa pametnim savjetnicima, kao što je to svojevremeno učinio predsjednik Kennedy, s čijim primjerom se trebala voditi i gospođa KGK, ako se već školovala i djelomično boravila i radila u tom dijelu svijetu, a ne netalentiranom stranačkom bulumentom koja definitivno nema što reći. Invencija je trebala poći od tuda. Konačno, što se može dobrog, suvislog i konsistenog očekivati od jednog Milijana Brkića, Šukera, Šeksa… koji su apsolutni i definitivni balast i HDZ-a i hrvatske političke scene?»

Ove najave koje smo precizno vidjeli već prije četiri godine, u realitetima su se gotovo na dlaku poklopile u cijelom periodu mandature gospođe KGK na Pantovčaku.

 Predsjednički mandat Kolinde Grabar-Kitarović, na svu sreću se bliži kraju, mandat kojeg možemo bez puno razmišljanja nazvati mandatom očekivane decepcije, što je i opisno najavljeno u mom tekstu već prije izbora, a isto tako i kontinuiranih promašaja, nedostatkom državničke ozbiljnosti, intelektualne odsutnosti i lijenosti, političke infantilnosti i površnosti, socijalne malograđanštine, osobne nevaljalosti u prijevari svog izbornog tjela u odnosu na izborna obećanja i poruke, jednom riječju – raskorakom stvarno izraženih potvrđenih intencija i izbornih obećanja!

Liposukcija i haljetci = predsjednički mandat KGK

Zapravo, naša šnajderica se svo ovo vrijeme bavila samo sobom, brinući o količini jastučića ili masnih naslaga na tijelu, pristajući na tesanje svojih oblina liposukcijama, baveći se svojim izgledom, što je postao najvažniji element njenog predsjedničkog mandata, uz problematiku njenih raznovrsnih haljetaka i vestimentarnih oprava, razlozima ponekad i tajnih bespredmetnih putovanja za državu, čijom je sudbinom predsjedala.

Saznali smo tako o njenim prebjezima, gdje je nestajala potajno, da nitko u hijerarhiji države nije bio u tijeku, što radi, gdje boravi, poput svojevrsne Madame Bond. Nizala su se tako iznenađenja, poput onog, da je odlučila za vrijeme svog mandata napraviti svoju doktorsku tezu, kao, vjerujemo jedina osoba na predsjedničkoj poziciji koja se u takvo nešto upustila. Napravila je to s vrstom normalnosti, kao što bi netko odlučio popiti čašu vode, bez da trepne…

To je bio njen prvi najavljeni znak, s kakvom ozbiljnošću shvaća svoju javnu funkciju, kao da ta funkcija, ako se ozbiljno shvaća i obavlja, ostavlja slobodno vrijeme za praćenje zahtjevnih predavanja, nazočnost seminarskim radovima, pristupanju provjerama… A istodobno obavljati predsjedničku funkciju i izlagati i svoju administraciju i Sveučilište u kompleksnu, zahtjevnu sigurnosnu i inu situaciju…!

KGK nikada nije shvatila, kako bi i predsjednička funkcija i akcije koje iz nje proistječu, trebale biti inspirirane kultom lucidnosti duha, pravde, promišljenošću odluka i poteza predsjedničke politike, konačno i u obrani digniteta predsjedničke funkcije, trudeći se učvrstiti postulate te zahtjevne funkcije koja nužno treba u njoj samoj inkorporirati i svijest i nezavisnost u obrani nacionalnog identiteta i interesa hrabrog i dičnog hrvatskog naroda.

Umjesto svega toga, gospođa KGK je predsjedničku funkciju zamijenili za – šnajderaj. Da, ne šalim se, zaista njoj bi primjernija bila uloga neka šnajderice, nego predsjednice Republike, što ju je, ionako, zaokupljalo najveći dio vremena njenog predsjedničkog mandata. Sticao se dojam kao da je htjela pokazati tom siromašnom, polugladnom i izmoždenom hrvatskom puku, svakodnevno njene brojne obleke, recentne modne kreacije, bolje kazano egzuberancije, hirove, poput Imelde Marcos, žene filipinskog diktatora, u čijoj su garderobi svojedobno pronašli više tisuća obleka i više od 3000 pari cipela, dok je bosih nogu, gologuzih i polugladnih hodalo gotovo 90 posto filipinskih stanovnika…

Po količini haljetaka, šnajderica s Pantovčaka nije daleko od ovih brojki, pa će uskoro moći napraviti u svom rodnom kraju, po završetku mandata, možda, i muzej svojih outfit kolekcija, prema događajima i banalitetima njene predsjedničke funkcije i iskustava. Neki promatrači pomalo i sa sprdnjom kažu da izbacuje svoje savjetnike s Pantovčaka, jer više nema gdje uskladištiti svoje haljetke, pa daje otkaze savjetnicima kako bi haljetcima popunila njihovih urede.

Doprle su do nas i točne informacije o njenim “žicanjima” kod određenih modno-dizajnerskih agencija po Europi, da joj promotivno kreiraju i poklone obleke za njena outfit događanja po Europi i svijetu, šepureći se poput kakve šiparice, bez umjerenosti i odmjerenosti sukladne dignitetu predsjednici Republike, okrnjujući svojim prosjačenjima ugled jedne države, izlažući ju podsmjesima i ruglu. Zbog čega? Jer, toj osobi nisu posložene sve “daske“ u glavi, kao ni njenim savjetnicima, koji bi ju trebali nužno odvratiti od takvih apsurdnih i ponižavajućih, za funkciju, nakana!

Predsjednica RH se gotovo dvije godine prenamagala i razglabala hoće li ostati na Pantovčaku ili negdje drugdje, kako bi smanjila troškove   svoje funkcije, što je bio razlog za smijurije koje su zabavljale galeriju. Potom joj nije bio dostatan ni Pantovčak, pa se širila sa svojom predsjedničkom svitom mijenjanjem rezidencija, seobama po županijama, koje zahtjevaju infrastrukture, koje ova skromna zemlja nije u stanju novčano podnijeti. Sve te ishitrene hirove, može si dopustiti i učiniti ih – samo jedna infantilna osoba.

Dakle, ona nije smanjivala, već uvećavala troškove svoje funkcije, rasipajući javni novac, jer su sve udaljenosti u državi toliko neznatne, da ih se može bez problema prijeći u sat ili dva. Rezultati su, kao što smo kazali svih tih temporalnih promjena rezidencija: VELIKA NULA!

Zašto je Vučić pozvan u Hrvatsku?

Bježanje s funkcije na dvanaestak dana, da bi smanjila količinu naslaga celulita, bez da državni vrh o tome ima informacije, bilo je kao i kada je napustila veleposlaničku funkciju u Washingtonu prihvaćajući funkciju u NATO-u bez znanja predsjednice Vlade. Eto, to su slike i prilike o njenoj nekonzistentnosti i promašajima za takvu jednu odgovornu i esencijalnu državnu funkciju, koja je prema ustavnim odredbama i šefica Hrvatske vojske, sukreatorica vanjske politike države…

Što bi se dogodilo, recimo, u slučaju neke nove ratne opasnosti? Bi li narod čekao da završi proces njene liposukcije, pa da se počne braniti od neprijatelja, ili bi narod mogao biti pokoren dok šefica vojske skida tjelesnu težinu, na mjestu udaljenom desetinama tisuća kilometara od nacionalnog prostora? To su neka od pertinantnih pitanja na koja bi ona trebala dati i odgovore hrvatskom narodu, iako, vidjevši kakvu je vrstu ozbiljnosti  pokazala, nitko ozbiljan više ništa od nje ni ne očekuje!

Što je to opsjenilo njenu skromnu glavu – umjesto da razmišlja što takvo ponašanje može izazvati kod polugladnog hrvatskoga puka, kojeg šokiraju njeni hirovi, ekscentričnosti, parade, putovanja, nestanci iz države –   napuštajući i protuustavno funkciju na koju je izabrana bez znanja izvršne vlasti države ili Hrvatskog sabora…

Sve njene inicijative, ako ih je i bilo, ostale su mrtvo slovo na papiru. Ona, primjerice, nije napravila pomake u rješavanju problema razgraničenja sa susjedima, u pronalasku hrvatskih zarobljenika u srpskim logorima, povratku posmrtnih ostataka hrvatskih zarobljenika iz Srbije, problemu povrata arhiva i umjetničkih dijela koje su otuđile srpsko-crnogorske oružane sile agresijom na Hrvatsku. Dakako, nije pokrenula ni pitanje ratnih reparacija i štete ni uspostave reparacijske tužbe protiv Srbije i Crne Gore, što je bio dio njenih izbornih obećanja, kao ni pokretanje lustracijskog procesa, te pomoći hrvatskim haaškim uznicima u njihovim obranama !? Sve su to gotovo ekskluzivna pitanja iz, primjerice, njenog djelokruga aktivnosti. Definitivna nula!Ali, govoriti o takvim “banalitetima“ kada je riječ o KGK, kad se vrijeme posvećuje španciranjima svih vrsta po svim kontinetima za pokazavanje dometa njenog šnajderaja, haljetcima, doktorskim tezama, predavanjima, seminarima i ispitima na FPN-u, liposukcijama… znači da mi očito puno tražimo od te osobe. Da ne spominjem gospodarska pitanja, nezaposlenost, demografsku katastrofu, masivni egzodus stanovnika gotovo biblijskih proporcija, ispražnjenu Slavoniju ili, pak, probleme iseljene Hrvatske…

Ne može žena to sve popraviti, nešto treba ostaviti i njenom susjedu, Andreju Plenkoviću, koji je kao i ona izašao iz inkubatora očenašeka Mate Granića, Jadranke Kosor, Ive Sanadera – sve samih “perli“ hrvatskog političkoga etablishimenta. Sve koje kakvih krpica i zakrpica!

Treba li i spominjati da u svo vrijeme njenog mandata nisu procesuirani evidentni zločini nad hrvatskim pučanstvom, da su njene diplomatske avanture totalno promašene ili su najčešće zgražale hrvatsko općinstvo svojom ishitrenošću, neadaptirane u vremenu i prostoru. Izlagala je državu podsmjesima i ruglu, poput njenog poziva četničkom vojvodi Aleksandru Vučiću da službeno posjeti Hrvatsku, dok je on sa svojim  ministrima istodobno slao ratne pokliče, prijetnje i uvrede hrvatskom narodu…

Taj je posjet proizveo vidne tenzije u cjelovitom hrvatskom pučanstvu, posebice u domoljubnim i veteranskim skupinama, braniteljskoj populaciji proizašloj iz Domovinskog rata, među udovicama poginutih branitelja, kao i svekolikim žrtvama brutalne srpske-četničke agresije na Hrvatsku. Oni su s pravom pitali o potrebi i oportunitetu tog posjeta, kao i njegovih rezultata…

Što su bile odrednice  ‘politike’ KGK?

Njen jedini argument kao odgovor hrvatskom puku je bio: «Vučić s kojim sam ja razgovarala je europski Vučić. Apsolutno i definitivno». Na njenu i našu nesreću, te njenu sramotu, kvalitetu svoje prosudbe, dobila je već koji dan kasnije od samog Vučića i njegovih pobočnika, koji su tu izjavu dezavuirali, novom provokacijom hrvatskog pučanstva…

Nesumljivo je da se sva ova pitanja postavljaju i u svjetlu navršenih četiriju godina predsjedničina mandata, što daje pristojnu distancu za izvlačenje zaključaka o mandatu i njegovim reperkusijama. Konačno, hrvatska javnost se i propitkuje o faktualnom stanju i rezultatima predsjedničkog mandata – što su bile odrednice te “politike“, te njena obećanja i njeni rezultati svekolikih akcija koje je vodila  do danas, uključivši i posjet Vučića?

Nažalost, ona je posvjedočila apsolutnu neadaptilnost za tu odgovornu funkciju i u svim drugim njenim odrednicama. Rezultat njenog mandata je više nego mizeran. Jedna ogromna ništica! Ona je pretvorila Predsjedničke dvore u svojevrstan šnajderaj…

Njoj treba i glasno poručiti: kanite se razmišljanja o novom predsjedničkom mandatu, jer ta zahtjevna funkcija treba uključiti i izvjesnu intelektualnu vrsnoću koja je, nažalost, u njenom slučaju, po mom dubokom uvjerenu – nedostatna! Kako ona voli formule ispisane u njenom šnajderaju i na njenim oblekama, hrvatskoj predsjednici, Kolindi Grabar Kitarević, možemo preporučiti na kraju, da za sljedeći posjet srbijanskom četničkom voždu, napiše na svoj kaput ili pak na šešir, izreku iz Jean de La Fontaineve bajke «Le Renard et la buste» (Lisica i poprsje), napisane prije 350 godina, davne1668. godine: »Belle tête, dit il, mais de cervelle point!».

Ili na hrvatskom – «Zgodna glava, kaže on, ali bez traga mozga», koja ostaje i dan danas u njenom slučaju od perfektne aktualnosti, a istu poruku joj šalje još od antičkih vremena i Ezop u similarnoj formi u basni «Lisica i maska». Tu neće biti promašaja, barem će jednom i ona pogoditi – u sridu!

U Parizu, na dan Svetog Ivana, 27. prosinca 2018

Autor je Vice-Predsjednik Europske akademije znanosti,

umjetnosti i književnosti (EASAL), Paris-piše: Ante GLIBOTA*

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**


Podijeli

4 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

pet × 4 =