Podijeli

U dnevnom listu Blic koji izlazi u Beogradu objavljen je 26. studenog 2013.g. intervju s režiserom Oliverom Frljićem. U tom opširnom razgovoru Oliver Frljić iznio je i sljedeće tvrdnje:

„Diskriminacija je upisana u same temelje Republike Hrvatske. Božićnim Ustavom iz 1990., Srbi su prestali biti narodom i postali nacionalna manjina“.

„Ubojstvo Aleksandre Zec nije incident, kao što se sve ove godine predstavljalo, nego rezultat političkog projekta koji je jasno zacrtao na koji postotak treba svesti broj hrvatskih građana jedne nacionalne zajednice“.

U riječkom HKD Teatar održana je 15. travnja 2014.g. premijera kazališne predstave „Aleksandra Zec“ režisera Olivera Frljića. Premda je nakon te premijere Frljić tvrdio da „zločin ni žrtve nemaju nacionalnosti te da je predstavu posvetio svoj djeci žrtvama rata“, u kontekstu njegovih prethodno citiranih stajališta iznesenih u listu Blic kao i njegovog cjelokupnog kazališnog, ideološkog i političkog rada, može se utemeljeno ustvrditi da je ta predstava još jedan prilog i navodni dokaz u velikosrpskom stigmatizirajućem projektu hrvatske „genocidnosti“, no koja ima i još strašniju sastavnicu a to je – infaticidnost!

Osim analiza na estetskoj i kulturološkoj razini, predstava „Aleksandra Zec“ percipirana je te  i analitički interpretirana i na njezinoj političkoj i psihološkopropagandnoj dimenziji i poruci. Mnogobrojni novinari, publicisti i drugi javnici u svojim su reakcijama tvrdili da  „ubojstvo Aleksandre Zec nije i jedini takav zločin u ratnoj agresiji na Hrvatsku, jer je tijekom te agresije u Hrvatskoj poginulo ukupno 402 djece od čega samo u Slavonskom Brodu 28 djece“.

Srpski agresori zajedno sa agresorskom jna ubili su nedužnu djecu . U

No, školovani a ne slučajni manipulator te  režiser i psihološkopropagandnog rata Oliver Frljić upravo ih je tu (sa)čekao i zaskočio: na semantici, na razlici u primarnom značenju kao i konotaciji glagola „ubiti“ i „poginuti“! „Ubiti“ podrazumijeva predumišljaj, plan, namjeru, nakanu i slično; a „poginuti“ podrazumijeva zades, slučaj, incident, nesreću, događaj koji nije planiran i nije namjeran. U skladu s prethodnim, Aleksandra Zec je „osmišljeno, planirano, namjerno i s ciljem ubijena“, a 401 dijete je „slučajno, zadesno, incidentno, neplanirano i nenamjerno poginulo“ u bombardiranju i granatiranju! JNA i paravojna srpska „artiljerija i vazduhoplovstvo“ nisu imali namjeru i cilj baš da djeca budu žrtve, nego su djeca navodno slučajne, incidentne, nenamjerne i kolateralne žrtve. Što je to u apsolutnoj logičkoj suprotnosti s činjenicom da su JNA i srpske paravojne postrojbe bombardirale te granatirale i gradove, naselja i civilne objekte odnosno bolnice, škole, vrtiće  i slično u kojima borave i djeca; pa ona stoga nikako nisu mogla biti „slučajne, incidentne, nenamjerne i kolateralne“ žrtve, to Frljić i ostali „režiseri“ psihološkopropagandnog rata vješto prikrivaju i zaobilaze.

Umjetničkom senzibilitetu i humanitetu Olivera Frljića „slučajno“ su promakla planirana, namjerna i ciljano izvršena okrutna djecoubojstva braće 4-godišneg Gorana i 11-godišnjeg Slobodana Čengića koje su u siječnju 1992.g. u njihovoj kući u zaseoku Šašići kraj Ervenika ubila dva pripadnika srpskih paravojnih jedinica, i isto tako planirano, namjerno i ciljano izvršeno okrutno djecoubojstvo brata  i sestre 5-godišnje Ane-Marije i 14-godišnjeg Ivana Grgića koje su u ožujku 1993.g. u njihovoj kući u Novskoj ubila dva pripadnika srpskih paravojnih jedinica. Je li blokadi Frljićeve percepcije i senzibiliteta pridonijelo i to što su s predumišljajem i ciljano ubijena djeca te zajedno s njima i njihovi roditelji – hrvatske nacionalnosti, pa stoga nije dobio inspiraciju za odgovarajući umjetnički projekt? A i kako je mogao dobiti pobudu i nadahnuće kad se taj i takav umjetnički projekt, ne bi uklapao u projekt psihološkopropagandnog rata protiv hrvatskog naroda kojeg režira te vodi i Oliver Frljić!

Ubojstvo Aleksandre Zec „nije incident nego rezultat političkog projekta“ tvrdi Frljić u prethodno navedenom intervjuu u Blicu, a kako njegovu solidarnost i umjetnički senzibilitet nisu privukla ubojstva braće Gorana i Slobodana Čengića i sestre i brata Ane-Marije i Ivana Grgića, iz toga se može jedino zaključiti da Frljić drži da su ta ubojstva tek puki incident i da nisu rezultat političkog projekta! Što znači i da je još 397 djece u Domovinskom ratu ubijeno incidentno, slučajno; vjerojatno od latica cvijeća kojim su građani Beograda u ranu jesen 1991.g. obasipali tenkove koji su vozili „ humanitarnu“ pomoć u jedinicama JNA i srpskim paravojnim jedinicama opkoljeni Vukovar pa je zbog atmosferskog incidenta vjetar naglo promijenio pravac, cvijeće odnio u  Slavoniju i 397 djece je zbog tog prirodnog slučaja, incidenta – ubijeno!

Autor / Blaženko Strižić



Vezane vijesti; 

USUSRET ZNANSTVENOMU SIMPOZIJU- UBIJENA I RANJENA DJECA U DOMOVINSKOM RATU (3)- Svako ubijeno dijete ima svoje ime i prezime

 

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 − 2 =