AKTUALNO Mons. Mate Uzinić za HKR: Davno je bilo vrijeme za drugačiju Crkvu, danas Crkva gubi moć biti Crkva tvrđava

Davno je bilo vrijeme za tu Crkvu, imamo zadnju priliku da pokušamo od Crkve stvoriti upravo takvu Crkvu. Mislim, ona će dogoditi ako mi to ne budemo napravili. Crkva gubi moć, koliko god da se trudimo s nekim svojim pokušajima zaustavljanja povijesnih tokova, biti Crkva tvrđava...

FOTO: HKM / RIJEČKI NADBISKUP KOADJUTOR I APOSTOLSKI UPRAVITELJ DUBROVAČKE BISKUPIJE MONS. MATE UZINIĆ U STUDIJU HKR-A
Podijeli

“Crkva u dijalogu sa suvremenim svijetom” bila je tema emisije “Aktualno” Hrvatskoga katoličkog radija (HKR) u kojoj je u četvrtak, 21. listopada, gostovao nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić

Mons. Uzinić o navedenoj temi, kao i o drugim aktualnim pitanjima vjernika (socijalne teme, iseljavanje, korupcija, inflacija i sl., isključivost, ljudska prava, Crkva budućnosti), razgovarao je u studiju HKR-a s urednikom i voditeljem emisije Branimirom Gubićem.

S obzirom na Vašu pojavnost u medijima i njihovu naklonost prema Vama, možemo li Vas nazvati medijskim biskupom?

– Postoji kolokvijalni naziv da je biskup za medije predsjednik Odbora HBK za medije, tako da ja to nisam. Što se tiče te naklonosti, mislim da je više riječ o tome da sam možda osoba koju mogu kontaktirati i koja im se odazove na pozive, a onda u tom kontaktu vjerojatno su možda blaži u nekim pitanjima pa i komentarima, negoli bi možda bili prema nekome drugom. Ali mislim da je to pitanje dojma jer su pitanja koja mi se postavljaju često teška pitanja, a pristati na suočavanje s tim pitanjima nije nimalo lako.

Aktivni ste na društvenim mrežama, što je za nas i naše crkvene prilike možda malo neobično, ali i vrlo poželjno u današnjem – digitalnom – vremenu, na novom digitalnom kontinentu, kako nazivamo društvene mreže. Vi, kao nadbiskup Katoličke Crkve, na neki način ste nam time bliži, opipljiviji i ranjiviji, kao i mi vjernici-laici. Na svojim profilima na društvenim mrežama redovito evangelizirate, ali i reagirate na zbivanja oko Vas. Koliko je danas poželjno ili potrebno da se Crkva izjašnjava i o društveno-političkim pitanjima, odnosno zbivanjima?

– Mislim da je to i poželjno i potrebno. Crkva treba to činiti. Evanđelje nije nešto što je izvan ljudskog života, nego ulazi u sve pore ljudskog i Crkva u odnosu na pojave koje se događaju ima što kazati, ali ima i zadaću progovarati u svjetlu Evanđelja i davati usmjerenja, pa ponekad i kritiku. Svakako, treba pokušati s pologom vjere, pologom Evanđelja koji ima, pomagati društvu, ali i usmjeravati društvo da bude bolje, naravno prihvaćajući da ima i drugih s drukčijim mišljenjima, i u suradnji s drugima. Mislim da se i mi, skupa sa svima drugima, trebamo truditi oko većeg dobra u društvenoj zajednici čiji smo dio.

Je li Crkva dovoljno glasna kad su u pitanju aktualni problemi društva, kao što su iseljavanje, nezaposlenost, prava radnika, inflacija, korupcija…?

– To je dosta zanimljivo pitanje jer se ima dojam da nije dovoljno glasna. Mislim da je to više problem našeg načina iznošenja onoga o čemu često raspravljamo. Sve su to teme o kojima smo mi govorili. Ako se prate priopćenja s različitih sjednica, bilo pojedinih vijeća HBK, bilo same Hrvatske biskupske konferencije, bilo je nekih poruka i izjava koje su upravo bile usmjerene na osvjetljavanje tih problema i upozoravanje na njihovo postojanje te pokušaj davanja određenog odgovora i poticaja. Međutim, čini mi se da, s jedne strane, postoji problem u našem načinu iznošenja tih poruka da one budu prihvaćene, da ih se čuje. S druge strane, u primanju tih poruka koje mi šaljemo, čini mi se da se u javnosti porukama koje mi šaljemo ne daje dovoljno pažnje u javnosti, kao nekim drugim porukama koje su trenutno u medijskom prostoru u društvu prihvatljivije ili zanimljivije. Tako da ima i pomalo tog selektivnog primanja određenih poruka. Možda bismo trebali više davati naglasak na socijalne teme i probleme koji se javljaju na tom području, barem u mjeri u kojoj se trudimo izražavati oko moralnih pitanja i istina. Kako je i Papa jednom rekao, često se znademo svojim govorima zaustaviti na dvije-tri teme, a mnogo drugih važnih tema nam promiče. Ne bih rekao da se Hrvatska biskupska konferencija ili biskupi u Hrvatskoj nisu osvrtali na te teme. Možda nismo bili dovoljno glasni i da se to što mi govorimo nije najbolje čulo.

Na koji način danas šaljete poruku, na koji način se može čuti Vaš glas ili općenito, glas Crkve? Jesu li to mediji, društvene mreže, okružnice, propovijedi?

– Vjerojatno se može reći sve to. Svatko od nas propovijeda. Svatko od nas piše i prigodne poruke. Neki od nas, kao i ja, služe se i društvenim mrežama da bismo prenijeli svoje poruke. Nema nas dovoljno u medijima, osobito u svjetovnom medijskom prostoru. Zašto je tome tako? Često ćemo se pravdati da je to zato što nemamo tamo prostor, iz svog iskustva mogu reći, a i iz onog što sam često znao reći, nemamo dovoljno ljudi koji su spremni ući u taj prostor, niti među nama biskupima, niti među teolozima, svećenicima i drugim kompetentnim osobama za pojedine teme. I mislim da na tome planu svi trebamo poraditi, jer ja vjerujem da se u našem hrvatskom društvu ima potreba čuti i glas Crkve, glas teologa, glas ljudi koji promišljaju iz kršćanske perspektive. Međutim, taj glas, osobito kad je riječ o jednom umjerenom glasu, jednom glasu koji je doista utemeljen i na crkvenim dokumentima i na evanđelju, a nije radikaliziran, instrumentaliziran nekim drugim pojavama, takvog glasa nemamo dovoljno. Malo se situacija popravlja s našim katoličkim medijima, poput Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskoga katoličkog radija, kao i nekim drugim glasilima. Međutim, pitanje je koliko su oni prošireni u hrvatskoj javnosti, u smislu da glas koji mi želimo poslati dopre i do onih koji su možda izvan našeg katoličkog konteksta. Zato je važno biti na drugim mrežama i u drugim medijima, jer ovako se zaustavljamo samo među onima koji otprilike misle ono što i mi mislimo, i govore ono što i mi govorimo. Mi bismo trebali doprijeti i do onih koji se nalaze na rubovima, zapravo do onih na koje nas poziva papa Franjo, koji dolaze iz periferije i na neki način da iziđemo iz te naše sigurnosti, središta i krenemo prema periferijama. Medijima u tome, dakako, mogu pomoći.

Jedan ste od rijetkih koji rado istupa u medijima. Poznate su Vaše javne isprike glede nasilja nad migrantima, glede zanemarenog pastorala za homoseksualne osobe, zbog zlostavljanja u Crkvi, itd. Zbog nekih Vaših izrečenih stavova, neki vas drže osobom koja se svidjeti svijetu, odnosno da idete na ruku mainstreamu.

– To su sve teške teme i nije lako doista izići u medije i u njima progovarati jer uvijek moram voditi računa i o katoličkom naučavanju, koje je nepromjenjivo. Ali uvijek želim voditi računa i o ljudskim osobama koje ne želim isključiti iz našega poslanja. Želim nastupiti kao pastir koji ne ide da bi raspršio stado, nego da bi ih prikupio i sve doveo u zajedništvo s Gospodinom. Ti moji pokušaji, ili ti moji odzivi na pozive, pa i neke reakcije koje činim zato što osjećam potrebu reagirati, a ne zato što se želim svidjeti, one polaze iz te perspektive. Meni je žao što će se sad vaš radio pretvoriti u ‘paštetu’ jer mi kažu da ujutro ‘ispadam iz svake paštete’. Doista, nije mi to namjera. Prije emisije smo razgovarali  o tome da je meni teško ući u bilo kakav medijski prostor i uvijek se nakon toga osjećam nekako loše. Imam osjećaj da nisam nešto na pravi način izrekao, da sam mogao nešto reći drukčije, pa se mučim u samom sebi. Znam da su to problemi s kojima se psihološki treba znati nositi.

Zašto nastupam? Nisam volio medijski prostor i prije nego sam postao biskup, nikad nisam bio u medijima, iako sam imao neke pozive, osobito iz Ureda za medije Splitsko-makarske nadbiskupije. No, u onom trenutku kad sam postao biskup, a to je objavljeno na blagdan sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara, u sebi sam osjećao potrebu da ne ostanem na tom svome “neću” nego da, bez obzira na sve, moram pokušati taj prostor učiti prostorom u kojem mogu propovijedati Evanđelje, u kojem mogu iznositi i svoje stavove, ali na neki način i stavove Crkve, odnosno koristiti taj prostor za vršenje svoga poslanja. Meni to nije bilo nimalo lako, jer nisam naučen biti u tome prostoru. No, ono što svaki put želim činiti je iskreno govoriti ono što mislim i iza čega stojim.

Nikad nisam koristio medije da bih govorio ono što se drugima sviđa. Jer da ja želim govoriti ono što se drugima sviđa, onda bih prije svega govorio ili pokušao govoriti, ono što se sviđa onima koji su mi blizu, koji su vjernici i koji će me podržati. A istina je zapravo da ne govorim ono što se mnogim vjernicima, ili nekim vjernicima, sviđa, nego govorim ono što im se ne sviđa. I da zbog toga često u svom poslanju nailazim na reakcije koje nisu mlake, u kojima me se optužuje da se želim nekome dopasti ili svidjeti. Nije mi to namjera, dakle, želim vršiti svoje poslanje na ovaj način na koji ja smatram da bih ga treba obavljati. I često se pitam što bi napravio sveti Pavao da je imao ovu mogućnost koju imamo danas, vjerujem da bi je on u potpunosti iskoristio, te učinio sredstvom evangelizacije. Trudim se koliko mogu. Znam da nisam najbolji u tome, da bi se to moglo činiti mnogo bolje. Činim ono što mogu, pogriješim, ali želim stvarno poručiti da nikad nisam to činio zato što se želim svidjeti.

Istina je da s vremenom polako mijenjam svoje stavove, da promišljam i da uvijek vodim računa o Evanđelju Isusa Krista na jednoj strani. Dakle, na jednoj strani su Isus Krist i poslanje koje mi je On dao. S druge strane su oni kojima sam poslan, svaki čovjek. Želim uključiti i te koji me ne mogu razumjeti. Uključiti ne znači podilaziti. Ne želim odustati od onoga što ja mislim ili od onoga što smatram da bi nam trebalo govoriti Evanđelje u ovom konkretnom trenutku. Želim pokušati, bez obzira na sve, propovijedati Evanđelje, makar se to nekima ne svidjelo, s nadom i molitvom da će i njih to potaknuti da počnu razumijevati Evanđelje i poruku Isusa Krista i ulogu Crkve, na način kako ja to vidim. Zapravo ne na moj način. već na način kako ja smatram da bi to želio Isus Krist, koji nam je poslao Duha Svetoga da nas On vodi i da nam On bude pomoćnik.

Oglašavate li se na društvenim mrežama u svoje ime ili uime Crkve?

– Oglašavam se na društvenim mrežama najčešće u svoje ime i potpisujem se kao – Mate. Zašto? Zato što smatram da nemam pravo iznositi određene stavove u ime Crkve, iako nastojim i mislim da su moji stavovi usklađeni sa stavovima Crkve. Iako će neki reći da nisu i da me se treba stidjeti, da sam izdao Crkvu. Doista se trudim uskladiti svoje stavove sa stavovima Crkve, osobito sa poticajima koji nam svima dolaze od pape Franje i koji nas, kao Petrov nasljednik, vodi i usmjerava, odnosno vodi i usmjerava Crkvu u ovom, povijesnom trenutku. Dakle, ne osjećam da je i to nešto što ja trebam koristiti da bih govorio u ime Crkve, nego da bih iznosio svoje poruke i zato ih potpisujem sa – Mate. Postoje poruke koje govorim u ime Crkve, to su poruke koje donosim u ime Riječke nadbiskupije ili Dubrovačke biskupije kojom upravljam, to su poruke onda koje ja ne donosim sam, nego su prošle kroz određena vijeća ili savjetovanja unutar same (nad)biskupije i na kojima se radi kad se donosi neka odluka ili objavljuje poruka. To je ono što ja šaljem u javnost u ime onih (nad)biskupija koje zastupam. Postoje i izjave, poruke, koje dajem u ime pojedinih vijeća HBK, recimo Vijeća za život i obitelj, ili u ime Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih skupina, to su kompetencije koje sam ja dobio od Hrvatske biskupske konferencije i u tom kontekstu ja mogu govoriti u ime tih ustanova. Međutim, ja ne mogu govoriti u ime cijele Katoličke Crkve. To može samo papa Franjo. Niti mogu govoriti uime Katoličke Crkve u Hrvatskoj, to su kompetencije Hrvatske biskupske konferencije i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Zato koristim taj potpis „Mate“, a i zato jer se ponajprije obraćam svojim prijateljima, te u kontaktu s njima primjećujem sve više da sam zbog nekih svojih stavova stvorio i neke neprijatelje.

Spomenuli ste da ste svjesni da ima i onih koji vas ne razumiju. Aktivni ste na Facebooku i Twitteru. Jeste li na tim društvenim mrežama doživjeli neka negativna iskustva? Pišu li vam ljudi, imate li vi vremena odgovoriti, što je s komentarima, reakcijama?

– Bilo je nekih reakcija, ali ne mogu reći da toga ima previše. Znam da u moje biskupije znaju doći i neka pisma u kojima ljudi imaju potrebu me napasti ili komentirati. Neka dima i pozitivnih reakcija. Ja se ne mogu na to puno osvrtati niti se osvrćem. Ponekad kad osjetim potrebu nekog pojašnjenja neke izjave koju sam dao, prije ću možda komentirati neki od komentara. Najčešće ih moram priznati ne čitam. Jer vidim da je to mnogo bolje za moje duševno zdravlje, osobito zato što ima mnogo anonimaca koji se kriju iza komentara, a ima i ljudi koji stoje iza svojih imena te komentiraju i dopuštaju sebi često i vrlo uvredljive komentare. To je život. Međutim, one koji pretjeraju blokiram, jer ne želim dopustiti da netko moj profil koristi za svoje poruke koje nemaju veze s porukom koju sam poslao. Smatram da nije u redu da se moj profil koristi, na kraju krajeva i moji prijatelji se na taj način navode, na nešto iza čega ja ne mogu stati. Nekad podijelim i neku tuđu ideju, misao, tekst, iza kojega stojim. Netko me pita zašto nisam, ako sam podijelio jedno mišljenje, podijelio i drugo? Pa zato što ne mogu stati iza tog drugog mišljenja. Ne činim to previše, ali se trudim da u svemu što objavljujem, da iza svega mogu i stati, sa svojim stavovima. To je samo ponuda, dakle, nikoga ne prisiljavam niti da me prati, niti da prihvaća ono što ja govorim kao zdravo za gotovo. To je moja ponuda, moje mišljenje. Nije to ništa savršeno, niti dovršeno, uvijek je moguće i bolje i kvalitetnije. Ali, evo, smatram da je to ponuda. Facebook, Twitter i druge društvene mreže su sredstva koja možemo koristiti bilo za dobro, bilo za zlo. Ja ih nastojim koristiti za dobro, onako kako ja to mislim, uspijem li uvijek u tome – ne znam. To će Bog suditi.

Bez obzira na ova negativna iskustva, ne date se obeshrabriti?

– Smatram da nemam pravo odustati, ovo su ipak iznimni slučajevi osobe, koje su možda glasnije, možda ih ima u komentarima mnogo više, nego više od onih koji neće ništa reći. No vjerujem je da je mnogo više onih na koje moje poruke i način na koji radim taj posao utječu u pozitivnom smislu, negoli tih kojima to izaziva negativne reakcije. Premda su ovi glasniji. No to je inače tako na društvenim mrežama.

Spomenuli smo Facebook i Twitter, što je s Instagramom?

– Nisam jednostavno ni stigao, niti upoznao tu mrežu pa onda se za nju još uvijek nisam odlučio. Možda se u budućnosti odlučim i za nju.


Otvoreni ste i susretljivi prema medijima koji često znaju i manipulirati i činjenicama i rečenicama, bojite li se Vi da Vas netko izmanipulira, imate li taj strah da ćete biti izvučeni iz konteksta i je li Vam se to i koliko često dogodilo?

– U liturgiji čitamo iz Knjige o Esteri gdje ona moli Gospodina da je oslobodi straha. Strah je zapravo vrlo pogubna pojava u životu svakog evangelizatora. Ne smijemo se bojati, kažu da u Bibliji, nisam brojao , kažu da se riječ strah pojavljuje 366 puta “Ne bojte se”, “Ne boj se”. Bog nas poziva da se ne bojimo, da se ne trebamo bojati. Papa Franjo kaže da je bolje izlaziti i biti prljavih haljina i s prljavim haljinama se vraćati, nego ne izlaziti. To je moj odnos prema medijima. Smatram da je važno izlaziti. Nije mi to uvijek ugodno. Ne bojim se da će se nešto krivo interpretirati, iako se možda samog sebe bojim da se neću izraziti na pravi način. Znam da se ponekad izvadi iz konteksta i da oni koji su primili, koji su čuli ono što sam ja rekao, oni koji su pročitali i koji će čitati ono što sam ja napisao, često će izdvojiti jedan dio i možda ga interpretirati na svoj način, izvučeno iz konteksta, što je zapravo često, osobito kad su novinski intervjui u pitanju. No vidim to i kod ovih elektronskih medija, koji se kasnije pretvaraju u nekakve zapisnike, da se daju naslovi iza kojih ja zapravo ne bih stao. I, nažalost, mnogi ne čitaju ništa više nego naslove, i onda se stvaraju sudovi koji nemaju veze sa tekstom i onom što sam ja rekao. To je tako, to je život.

Nedavno ste bili pozitivni na koronavirus, iako ste bili cijepljeni. Cijepljenje i COVID-potvrde još uvijek dižu tenzije u javnosti. Vjernici ne kriju nezadovoljstvo što crkvene vlasti ne govore dovoljno, ili uopće ne govore, o pravima kao što su izbor, istina, sloboda, itd. Kako Vi gledate na sadašnju situaciju u kojoj se nalazimo i kako možemo ići naprijed?

– Mene zabrinjavaju kršćani koji previše inzistiraju na svojim pravima, a to se osobito vidjelo u ovom vremenu COVID-a, a nisu dovoljno svjesni niti otvoreni za svoje dužnosti, osobito za dužnost ljubavi prema svojim bližnjima, prema onima koji su osobito ugroženi jer se možda ne mogu cijepiti ili se na drugi način zaštititi. Volio bih da kršćani počnu malo više promišljati i o svojim dužnostima, a ne govoriti samo o svojim pravima. Najlakše je govoriti o pravima i na njih se pozivati, da imamo neka prava. Ali mi imamo i dužnosti. Dužnost ljubavi prema sebi, to znači da i sebe trebamo pokušati zaštititi, ali i o ljubavi prema bližnjima kao sebi samima. Dapače, mi kao kršćani pozvani smo i na ljubav onakvu kakvom je nas ljubio Krist. Volio bih da vjernici malo pokušaju više gledati iz te perspektive i vjerujem da će se onda drukčije gledati i neka prava i neke slobode koja se traže.

Naravno, ja sam za slobodu cijepljenja, ali želio bih da u savjesti svatko tko će donijeti slobodnu odluku da se cijepi, da je donese i u kontekstu društvenog okružja u kojemu živi i, osobito, najslabijih članova društvene zajednice, vodeći računa čak i o onima koji će se sutra morati brinuti i za njega i za druge, jer on nije napravio što je trebao. Pitanje je kako će funkcionirati medicinski sustav ako previše ljudi u jednom trenutku moralo bude biti hospitalizirano. I to je zapravo jedan od problema s COVID-om. Što se tiče toga da Crkva ne govori, jedan od problema zbog kojih se često postavlja pitanje cjepiva i njegovog porijekla, od abortiranih stanica, mislim da su Papinska akademija za život, a nakon toga i Kongregacija za nauk vjere, dali jasne odgovore na ta pitanja. Nitko ne negira slobodu i pravo da se odluči drukčije, ali se i u jednom i u drugom dokumentu, posebno u onom Kongregacije za nauk vjere, poziva na potrebu ljubavi prema bližnjima i odgovornosti u odnosu na bližnje. O tome često govori i papa Franjo. U tom kontekstu dala je izjavu i Hrvatska biskupska konferencija, a ja sam u različitim intervjuima mnogo govorio o toj temi. Problem kod mnogih naših vjernika, osobito kod onih koji upućuju prigovore, je to što oni ne žele čuti ništa drugo nego ono što oni smatraju da je ispravno. I ako Crkva ne progovori ono što oni žele čuti, onda ispada da se Crkva ne izjašnjava i ne govori. Ako netko progovori ovako kako što sam ja progovorio, onda je ovakav ili onakav. Dakle, imamo problem s vjernicima koji ne žele slušati Crkvu. I to je, mislim, problem.

Papa Franjo nam kaže da trebamo “ne drugu, nego drugačiju Crkvu, otvorenu novosti, koju Bog želi predložiti”. Vi ste rekli da je konačno vrijeme za drugačiju Crkvu, onu koja izlazi izvan svojih zidina, na periferije, pa i one digitalne. Kako vidite Crkvu u budućnosti?

Davno je bilo vrijeme za tu Crkvu, imamo zadnju priliku da pokušamo od Crkve stvoriti upravo takvu Crkvu. Mislim, ona će dogoditi ako mi to ne budemo napravili. Crkva gubi moć, koliko god da se trudimo s nekim svojim pokušajima zaustavljanja povijesnih tokova, biti Crkva tvrđava. I sve više mora postojati poljska Crkva, poljska bolnica, o kojoj govori papa Franjo. Kakva će Crkva biti u budućnosti? Postoji jedno proroštvo, mislim da ga često nude baš neki koji su za neku Crkvu srednjovjekovnu, kraljevskog dvorca i šire okolice, kao kritiku sadašnjoj Crkvi pape Franje. Zapravo je to dobra ideja Crkve budućnosti, proročki govor o Crkvi budućnosti kardinala Ratzingera, kasnije pape Benedikta XVI. iz, mislim 1969. godine, u kojoj on govori o slaboj Crkvi, o Crkvi koja neće više imati moć, koja će biti Crkva male zajednice, u kojoj će svatko tko joj bude pripadao, pripadati po vlastitom izboru. To je Crkva koju papa Franjo sa svojim promišljanjima nastoji potaknuti, prema kojoj nas želi uputiti, ne da bismo postali mali, nego da bismo bili autentični. To je Crkva u kojoj će, kako je govorio veliki teolog Karl Rahner, mi svećenici biti ili svećenici po Srcu Isusovu, sa svime što to znači, ili nas neće biti. Papa Benedikt XVI., tadašnji kardinal Ratzinger, govori o tome da će to biti Crkva u kojoj će svećenici biti u drugim zvanjima ili zanimanjima i vršit će taj poziv. Na kraju krajeva, vidimo da je kriza poziva koja se odražava i na Crkvu i njezinu budućnost. To je Crkva u kojoj se neće biti zato što smo rođeni u katoličkom ili kršćanskom ambijentu, već će biti Crkva u koju ulazim vlastitim izborom, koju prihvaćam kao svoju zajednicu. To je ono što je Crkva pozvana biti, Crkva koja je sol zemlje, svjetlost svijeta, grad na gori, u kojoj su kršćani svjetlo svijeta i sol zemlje. Evo, vjerujem da je to Crkva budućnosti i zbog okolnosti u kojima ubi svoju moć i više nije naslonjena samo na tradiciju, na prošlost, odnosno zbog činjenice da se dosad smatralo da je samo takva Crkva – autentična Crkva.

Gledamo vas kao medijskog biskupa, doduše ne kao onoga koji je u institucijama HBK zadužen za medije, nego kao onoga koji koristi i voli medije, koji zna čemu oni služe, koristi njihovu snagu, njihovu moć – pa vas na kraju moram pitati: koliko vam je stalo do vaših medija, Hrvatske katoličke mreže, u smislu – slušate li Hrvatski katolički radio, čitate li portal Hrvatske katoličke mreže, pratite li mrežne stranice Informativne katoličke agencije?

– Moram priznati da bih mogao pratiti i više. Radio uglavnom slušam u autu, a među ostalim i Hrvatski katolički radio. Nastojim jedanput dnevno pogledati što se to događa kod nas i u svijetu, pa tako i na crkvenom području. No pratim i svjetovne medije da vidim što se događa na svjetskom i na nacionalnom području, čisto da budem informiran – zaključio je razgovor u emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić.

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × dva =