Podijeli

Dana 20. lipnja 1928. godine dogodilo se nešto nezapamćeno u parlamentarnoj tradiciji civiliziranih zemalja…

Bivši pripadnik tajne srpske terorističke organizacije Crna ruka, vođa Udruženja srpskih četnika ‘Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu’ (1927/28. godine), agent srpskog Dvora i poslanik Narodne radikalne stranke u beogradskoj Skupštini, Puniša Račić, u vrijeme zasjedanja parlamenta i usred rasprave koja se vodila, pucao je iz pištolja u hrvatske zastupnike. Pavle Radić i Đuro Basariček su ubijeni, a Ivan Pernar i Stjepan Radić ranjeni – pri čemu vođa HSS-a smrtno.

Zločinac je bio izvršitelj naloga kralja “ujedinitelja” Aleksandra Karađorđevića koji je nemilice tlačio “ljubljeni svoj narod”, s krajnjom nakanom pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju” – vjekovnu opsesiju zanesenjaka i nacionalista čiji je san o obnovi Dušanovog carstva predstavljao vrhunac onoga što su nazivali “nacionalnom misijom” srpskog naroda. Odlazeći s poprišta krvoprolića uskliknuo je: “Živela Velika Srbija” – i odšetao na sigurno, kao da se ništa nije dogodilo. Ispred zdanja Skupštine dočekao ga je automobil kojim je odvezen u pripremljeno sklonište.

(…) U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum) . Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskog stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: ‘Ha! Tebe sam i tražio!’ I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

Ovako hrvatski povjesničar dr. Rudolf Horvat opisuje krvavi zločin u beogradskoj Skupštini, u svojoj glasovitoj (ali, nažalost u nas malo poznatoj knjizi) Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 389.-390.

Orjunaš, terorist i zločinac, četnik Puniša Račić, bio je zadužen za egzekuciju koju su isplanirali srpski kralj i njegovi suradnici, a ubojstvo najavili danima prije.

Razloga za ovaj čin bilo je više. Prije svega, trebalo je obezglaviti hrvatski narod i učiniti ga nesposobnim u daljnjoj borbi za nacionalna prava. Drugo – politički savez između Hrvata i Srba u Hrvatskoj nikako nije odgovarao velikosrpskoj kamarili u Beogradu budući da je predstavljao smetnju radikalskom utjecaju i provođenju koncepta njihove hegemonije i trebalo ga je razvrgnuti po svaku cijenu. I treće – moralo se spriječiti daljnji utjecaj HSS-a, SDS-a i Seljačko-demokratske koalicije koji je na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije pa i same Srbije bio sve značajniji, budući da se oko njihovog programa okupljalo obespravljeno i osiromašeno seljaštvo i radništvo.

Unatoč svim upozorenjima koja su stizala s više strana o tomu kako je vrlo rizično odlaziti na sjednice Skupštine u Beograd, Stjepan Radić i njegovi stranački prijatelji nisu odustajali. Bili su riješeni nastaviti svoju borbu na legalan način, u parlamentu, po bilo koju cijenu, svjesni opasnosti kojoj su izloženi.

Vodstvo SDK je već sutradan (21. lipnja) objavilo svoj proglas u kojem se tvrdi kako je zločin “smišljen i organiziran” i javnost se izvješćuje da ova koalicija napušta Narodnu skupštinu u čijem radu ne će sudjelovati sve dok se ne stvori “sigurno jamstvo za potpunu jednakost i ravnopravnost”. Otklonjena je i ponuđena pomoć vlade za obitelji i pogreb žrtava. Narod je pozvan da sačuva mir i vjeruje u SDK koja će se nastaviti boriti za zajedničke ciljeve ravnopravnosti, slobode i demokracije.

Pavle Radić i Đuro Basariček pokopani su 23. lipnja.

Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine od posljedica ranjavanja. Njegovo je tijelo položeno na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje mu je narod odavao počast puna četiri dana. Pokopan je u arkadama na Mirogoju 12. kolovoza i njegov se sprovod pretvorio u javnu manifestaciju hrvatskog bunta kakav do tada nije viđen. U prosvjedima je sudjelovalo preko 300.000 osoba, a u suzbijanju nemira poduzetom od strane vlasti bilo je mrtvih i ranjenih.

Radić je i mrtav ujedinio Hrvatsku, a njegova je Hrvatska seljačka stranka postala masovni pokret kojeg su podržavale sve političke stranke. Tih su dana i komunisti pozvali na rušenje vojno-fašističke velikosrpske diktature, a dr. Ante Pavelić, narodni zastupnik iz redova Hrvatske stranke prava i nepomirljivi protivnik saveza sa Srbijom (kasnije vođa Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije), ustvrdio je kako bi “svako popuštanje Beogradu značilo izdaju Hrvatske”.

I list Augusta Cesarca izvijestio je o masakru nad hrvatskim zastupnicima

(Izvor za fotografiju: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/6/63/Atentat-na-zastupnike-hss-1928.-list-a.cesarca-za%C5%A1tita-%C4%8Dovjeka.jpg)

Bezobzirni masakr u Skupštini najavio je razdoblje još većeg mraka u kojemu je hrvatski narod prolazio svoj križni put već punih 10 godina (od samoga stvaranja velikosrpske tvorevine pod krinkom Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba).

Nezapamćeni krvavi pir, koji je tada izazvao zgražanje u cijelom civiliziranom svijetu, trebao je biti konačni, završni udarac svakom nastojanju hrvatskoga naroda da se izbori za svoju ravnopravnost.

No, on pokazuje i svu nakaznost velikosrpske klike i njezino nastojanje da sve narode s kojima su Srbi živjeli u zajedničkoj državi učini poslušnim robljem. Dakako, teror i tlaka nisu bili sami sebi svrha: iza svega su stajali “viši” ciljevi velikosrpskih ideologa. Pod izgovorom kako se nastoji stvoriti “jugoslovensku” naciju (ujedinjenjem “troimenog  južno-slovenskog plemena” – Slovenaca, Hrvata i Srba), država se postupno, smišljeno i  sustavno pretvarala u “Veliku Srbiju”.

Na putu ostvarivanja takvih ideja, najveća i najozbiljnija zaprjeka bili su Hrvati i zato su bili najviše na udaru.

Njihov glas se moralo utišati – naročito poslije hrvatsko-srpskog političkog sporazuma koji je ujedinio Srbe “prečane” s Hrvatima u zajedničkoj borbi protiv kraljevskog režima i izbornih uspjeha Stjepana Radića i njegove seljačko-republikanske političke opcije.

Pucnji u beogradskoj Skupštini, označili su kraj jedne opsjene i zablude, iluzije kojoj su desetljećima robovali mnogi Hrvati, nadajući se i vjerujući da se demokratskim, nenasilnim i legitimnim sredstvima parlamentarne borbe može promijeniti duh i mentalitet beogradske čaršije čija je koncepcija uspješnosti državne politike počivala na otimačini tuđih zemalja, teroru, pljački i zločinu.

Atentat se nastojao opravdati “činom pojedinca” koji je to poduzeo “u afektu”, pa se krivnja pokušala prebaciti čak i na žrtve koje su bile optužene za “provokacije i uvrede” na račun radikalskih zastupnika.

Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću održano je u Beogradu od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. godine. Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović kao Račićevi pomagači oslobođeni su “zbog nedostatka dokaza”, a ubojica proglašen krivim “za djelo ubijstva i pokušaja ubijstva bez predumišljanja”. Osuđen je za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića (na 20 godina), za ubojstvo Stjepana Radića (na 15 godina), za ranjavanje Ivana Granđe (na 5 godina) i za ranjavanje Ivana Pernara (na 4 mjeseca). Apelacijski sud u Beogradu drastično mu je ublažio kaznu i izrekao jedinstvenu, od 20 godina robije.

Puniša Račić “robijao” je u apartmanu kaznionice u Zabeli (kod Požarevca), gdje mu je upravitelj ustupio na korištenje cijeli kat svoje vile koja se nalazila izvan kompleksa zatvora. Kao posluga su mu dodijeljena tri kažnjenika (tjelohranitelj, kuhar i osobni poslužitelj), a slobodno se kretao kud god je htio i danju i noću. Prvih dana travnja 1941. godine (netom prije sloma Kraljevine Jugoslavije) odšetao je iz Zabele i vlakom otputovao u Beograd gdje je nastavio slobodno živjeti. Pod još uvijek nerazjašnjenima okolnostima ubijen je od partizana (listopada 1944. godine) prigodom njihovog ulaska u Beograd.

Sprovod Stjepana Radića u Zagrebu

(Izvor za fotografiju: https://blagamisterije.com/pogrebna-kocija-stjepana-radica-parkirana-je-u-predvorju-dvorane-zagrebackog-krematorija/16730/)

Za velikosrpske nacionaliste u Srbiji i Crnoj Gori, ovaj je zločinac i danas nacionalni junak. Njegovi su mu potomci 2017. godine podigli čak i spomenik u rodnom selu Slatina (kod Andrijevice, Crna Gora), ali je ubrzo nakon medijske halabuke koja se podigla uklonjen od samih mještana i uz odobrenje vlasti.

Seljačko-demokratska koalicija nastavila je svoj rad na tragu ideja i programa Stjepana Radića i HSS-a, ali je nakon uvođenja diktature (6. siječnja 1929. godine) ona djelovala praktično u ilegali i bez stvarnog utjecaja kojeg bi u normalnim uvjetima mogla ostvariti.

Režim se nastavlja surovo obračunavati s prvacima SDK ali i svim drugim oponentima, pa i sa Svetozarom Pribićevićem kao najutjecajnijom i najznačajnijom političkom figurom među prečanskim Srbima.

Mirotvorna i demokratska, republikanska politika HSS-a i Stjepana Radića bila je daleko ispred svih drugih opcija, pa moglo bi se reći i ispred vremena u kojem se odvijao tadašnji politički život u ovom dijelu Europe. Sve one sitne nedosljednosti, pa i truli kompromisi koje je ponekad pravio s vlastodršcima i tiranima, bili su izraz dobre volje, časnih namjera i riješenosti da se prava hrvatskoga naroda ostvare na miran, demokratski i civiliziran način.

Takva ideologija kojoj su temelji bile univerzalne i općecivilizacijske vrijednosti naišla je na surovi odgovor bizantskih razbojnika i pljačkaša, beogradske zlikovačke kamarile koja nije birala sredstva kako bi podjarmila susjedne narode i dočepala se njihovih zemalja.

Najmanje što danas – kad nam s istoka ponovno stižu ratni pokliči i prijetnje – možemo i moramo učiniti je: ne zaboraviti svoje mučenike koji su životima platili to što su slobodno mislili, govorili i zastupali interese svoga naroda. I naučiti nešto iz njihovog iskustva.

Oni ostaju zlatnim slovima zapisani u hrvatskoj povjesnici ispunjenoj žrtvama i krvlju najboljih sinova i kćeri koji su se stoljećima žrtvovali za Domovinu – za slobodu i dostojanstvo hrvatskoga roda i njegovo mjesto pod suncem.

U zajedničkoj grobnici, a arkadama na zagrebačkom Mirogoju počivaju: Stjepan i Marija Radić, dr. Vladko Maček, dr. Juraj Krnjević, Pavle Radić, Đuro Basariček, Josip Predavec (ubijen od srpskih agenata u Dugom Selu 14. srpnja 1933.), dr. Milan pl. Šufflay (pravaš, ubijen od srpskih agenata 18/19. veljače 1931. u Zagrebu) i Stjepan Javor (pravaš i jedan od ustaških prvaka – najbližih suradnika dr. Ante Pavelića koji je nakon surovih tortura i mučenja u srpskim kazamatima Lepoglavi i Sr. Mitrovici umro 27. ožujka 1936.).

Neka im je laka hrvatska gruda. Počivali u miru Božjem.

Smrt i pokop Stjepana Radića: https://youtu.be/eEElcwRBInA

Autor / Zlatko Pinter

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

8 − 5 =