Podijeli

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke od 2. do 7. travnja 1945. poginulo je i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo pred naletom snaga HOS-a (Hrvatske oružane snage). HOS je nastao 1944. godine spajanjem Ustaške vojnice i Domobranstva…

Što je to bilo na Lijevče polju, nismo nikad čuli za veliku bitku ustaša i četnika?” – uslijedili su višestruki upiti nakon što je objavljen pregled rehabilitacija četničkih vođa i nacističkih suradnika na sudovima u Srbiji zadnjih godina, većinom pogubljenih nakon 1945. zbog ratnih zločina, od kojih je nekolicina likvidirana u ustaškom zarobljeništvu nakon bitke na Lijevče (Lijevča, Lijevač) polju kod Banje Luke neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata, piše u tekstu Bitka koju je je Tito strogo krio: četnike je 1945. uništio HOS- slobodnadalmacija.hr

Smutljivac general Draža Mihajlović surađuje sa svima od partizana do Nijemaca

U komunističkoj Jugoslaviji bitka kod Lijevče polja nije se spominjala tako da su povijesni izvori crno-bijeli, ustaški ili četnički, a vrlo često se u historiografiji isticalo kako su četnici u ratu surađivali s ustašama. Ovo zadnje nije potpuno pogrešno jer su četnici kao sljednici regularne vojske Kraljevine Jugoslavije sve do 1944. godine uživali potporu zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije, u koju se sklonila obitelj Karađorđevića, te SAD-a, premda su gotovo cijeli rat proveli na koljačkim pohodima protiv civila uz logističku potporu talijanskih fašista i njemačkih nacista; početkom rata surađujući s partizanima u Srbiji i NDH; te u pojedinim slučajevima s ustašama u Bosni i Hercegovini.

Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova “đenerala” Draže Mihailovića jedno mislio, drugo izvještavao, a treće radio.

Ipak, u poslijeratnoj historiografiji kao konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, koju ćemo također pojasniti, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan.

Pokvareni planovi četnika – željeli prići Crvenoj Armiji!

Toga travnja 1945., kad se odigrala bitka na Lijevče polju, poraz njemačkog Trećeg Reicha i saveznika potpuno je izvjestan. Josip Brozod ljeta 1944. ima snažnu potporu antifašističke koalicije, partizanska vojska je od jeseni 1944. u Dalmaciji, a uz pomoć Crvene armije oslobodila je Beograd i probijala srijemski front. Vodstvo NDH u Zagrebu nema nikakve suvisle ideje o budućnosti njihove marionetske države, blude o predaji zapadnim saveznicima, a domobrani masovno bježe u NOVJ.

Pavelićzbog toga spaja Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo u jedinstvene Hrvatske oružane snage. Četnici, već nagrizeni borbama u Srbiji, povlače se u sjeveroistočnu Bosnu, sad već prepušteni sebi, jer se kralj Petar na pritisak Britanaca okrenuo Titu.

Mihailović je pokušavao još u Kruševcu svoje snage “prisajediniti” Crvenoj armiji, ali je nakon Brozove intervencije ovaj plan propao i četnici se izmiču, a “đeneral” sniva o iskrcavanju saveznika na jadranske obale koji bi u njegovim vizijama uz pomoć četnika udarili na partizane u Srbiji. Čak planira ponuditi Hrvatima i Slovencima stvaranje trojedine vojske za borbu protiv komunista.

Gotovo svi srbijanski i crnogorski četnici 1944. prelaze na teritorij NDH

I postrojbe vojvode Pavla Đurišića poražene su u Crnoj Gori, pa se i on početkom prosinca 1944. povlači prema bosanskim planinama. Mihailović poziva četničke vojvode da mu se pridruže u Bosni sa svojim vojskama i javlja im da ih očekuje sa sto tisuća četnika spremnih za borbu.

Tako i Pavle Đurišić stiže sredinom veljače na “đeneralov” poziv do planine Trebave u sjeveroistočnoj Bosni. S njim je oko sedam tisuća četnika pod oružjem te oko tri tisuće ranjenika, tifusara i obitelji vojnika. Prvi Đurišićev šok uslijedio je kad ga je Draža dočekao u selu Kožuhe ne sa stotinu, nego tek s desetak tisuća četnika, većinom prisilno mobiliziranih srpskih seljaka, a Mihailović im je i dalje govorio o povratku u Srbiju i dizanju narodnog ustanka očekujući “promjenu smjera” zapadnih saveznika.

Đurišić i dio zapovjednika usprotivio se i predlažu probijanje prema Sloveniji, gdje su njemački nacisti već sklonili četnike popa Đujića i ljotićevce iz Dobrovoljačkog korpusa, omogućivši im prolaz preko teritorija NDH.

Dio četničkih vođa pristao je uz Đurišićevu ideju i prijedlog su iznijeli Mihailoviću koji ga odbija, ali nakon nekoliko dana inzistiranja otpušta ih i poručuje neka idu kamo žele. Nakon raskola Đurišiću se pridružuju Zaharija Ostojić, zapovjednik istočnobosanskih četnika, Petar Baćović, šef hercegovačkih četnika, te štapski časnici Luka Baletić i Mirko Lalatović, ali i Dragiša Vasić, prijeratni književnik i odvjetnik, a u ratu Dražina desna ruka i ideolog ravnogorskog pokreta.

Kreću na zapad s oko 17000 četnika, računajući kako će se kroz bosanskohercegovački prostor NDH provući na zagovor crnogorskog političara Sekule Drljevića, prethodno jugounitarističkog opredjeljenja, koji je za vrijeme rata zagovarao crnogorsku kraljevinu pod talijanskim protektoratom.

I on se našao u Zagrebu 1944., gdje osniva Crnogorsko narodno vijeće, jedan oblik vlade, kojoj je za “ozbiljnost” nedostajala vojna sila. Nju mu je ponudio Đurišić: crnogorski četnici će postati Crnogorska narodna vojska pod Drljevićevim vrhovništvom i Đurišićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će od vlasti NDH ishodovati slobodan prolaz na zapad i smjestiti ranjenike u bolnicu u Staroj Gradiški, a u planu je bilo i ujedinjavanje Pavelićeve i Drljevićeve vojske u borbi pritiv partizana.

Zločini četnika nad Hrvatima u području Vrbasa

Drljević je od vojvode Đurišića zatražio da sporazum objavi svojim četnicima, no on to nije učinio. Kad je Mihailović doznao za sporazum, proglasio je Đurišića izdajnikom kralja i naroda, oduzeo mu čin i zatražio da ga se privede na vojni sud. Čim je za Dražine namjere saznao Đurišić, pokreće trupe i ne obavijestivši Drljevića kreće na zapad, desnom obalom Save prema Lijevče polju, planirajući zauzeti Bosansku Gradišku, gdje bi se opskrbio namirnicama i nastavio prema Sloveniji.

Njegovo kretanje prate i vlasti NDH, ali i partizani. Ustaše su u paranoji jer pretpostavljaju da će Đurišić krenuti na Zagreb i srušiti Pavelića, partizanski izvori bolje su obaviješteni i znaju da je Đurišić otkazao poslušnost Draži i želi se dočepati Slovenije, dok četnici vjeruju kako radi sve u dogovoru s Mihailovićem i kreće u susret američkim “saveznicima”! Đurišićevi četnici 30. ožujka prelaze Vrbas kod sela Razboj i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju sve hrvatsko što su zatekli, a stanovnici okolnih mjesta bježe.

Četnici ne znaju da prema njima iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.

Iste noći Crnogorci masovno bježe iz četničkih jedinica i predaju se hrvatskim snagama, a dan poslije zrakoplovstvo NDH izbacuje letke i poziva ostale Crnogorce da napuste Đurišića. On, pokušavajući “moralizirati” vojsku, daje strijeljati nekoliko crnogorskih oficira kako bi primirio ostale i zaustavio pobunu, no postiže suprotan efekt, nasilno mobilizirani Crnogorci sada u tisućama bježe na drugu stranu.

Konačna bitka na Lijevča polju i težak poraz četnika od snaga HOS-a

S istoka je prema četnicima stizala Druga jugoslavenska armija, pa Đurišić bojeći se dvostrukog fronta odlučuje krenuti prema Lijevče polju, probijajući se kroz ustaške redove, gdje ih 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika HOS-a, uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića.

Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad na bunkere, no ustaše su pričekali da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju.

Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju.

Dok Metikoš priprema konačni obračun, Đurišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike, budući da je Druga jugoslavenska armija topovima tukla i po hrvatskim i po četničkim postrojbama.

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu “drugim kosovskim poljem”, ovim riječima: “Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.”

Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu.

Predaja četnika ustašama

O Đurišićevoj predaji ustašama postoje barem dvije verzije: prema jednoj je uhvaćen dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj, vjerojatnijoj, njegovu je kolonu 17. travnja presreo general Metikoš uručujući mu (krivotvorena?) jamstva Sekule Drljevića da se vrati u Crnogorsku narodnu vojsku i dobit će prolaz do Slovenije. Đurišić je pristao pa 20. travnja s oficirima i tisuću i po četnika, među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće u Staru Gradišku, gdje su svi pobijeni nekoliko dana uoči kapitulacije Trećeg Reicha.

Ali ni pobjednici ni ostali akteri ove bitke nisu preživjeli: general Metikoš, nekadašnji austrougarski pa jugoslavenski časnik, bio je jedan od predstavnika HOS-a koji je na Bleiburškom polju pokušao s Britancima pregovarati o predaji zapadnim saveznicima, no vraćen je u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. rujna 1945. godine, dok je general Marko Pavlović okončao život u svibnju 1945. samoubojstvom kod Klagenfurta, a Sekulu Drljevića i suprugu iz osvete su zaklali prebjegli četnici u studenom 1945. u logoru za raseljene osobe u austrijskom Judenburgu.

Hrvatske oružane snage (HOS) ime je za vojne snage u NDH koje su nastale 1944. spajanjem Domobranstva i Ustaške vojnice. Ove snage su djelovale sve do poraza NDH u svibnju 1945. Poznata je pod imenom Hrvatska domovinska vojska.

Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske bile su podijeljene na četiri skupine: Ustaška vojnica, Oružništvo, Domobranstvo te razne poluvojničke postrojbe.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik A. Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države.Izvor- (enciklopedija.hr)


Podijeli

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

16 − trinaest =