31. srpnja 1995. – Tuđmanovo pismo Akashiju – nećemo pregovarati s Martićem kojeg je Međunarodni sud u Haagu stavio na popis ratnih zločinaca…

Ponašanje visokih dužnosnika UN-a u tom razdoblju u najmanju je ruku bilo neprimjereno...

Prvi Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman
Podijeli

Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman uputio je 31. srpnja 1995. javno pismo specijalnom izvjestitelju UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushiju Akashiju u kojemu ga oštro upozorava da nametanje pregovora s pobunjenim Srbima više nije opcija na koju pristaje hrvatska strana. Ponašanje visokih dužnosnika UN-a u tom razdoblju u najmanju je ruku bilo neprimjereno. Nakon skandaloznih zarobljavanja stotina pripadnika mirovnih snaga međunarodna zajednica iskazala je inertnost i popustljivost, što su oni pak iskoristili da osvoje Srebrenicu i počine nezapamćene zločine.

Situacija u Hrvatskoj bila je donekle slična jer su pobunjeni Srbi uporno odbijali zahtjev za mirnu integraciju okupiranih prostora. Kap koja je prelila čašu hrvatskog strpljenja bilo je odbijanje plana međunarodne zajednice zvanog Z4, a koji je hrvatskim Srbima nudio iznimno visok stupanj političke autonomije. Unatoč svemu, Akashi je posljednjih dana srpnja, nakon sastanaka s hrvatskim predsjednikom i vođom pobunjenih Srba Milanom Martićem, izrazio nezadovoljstvo što Tuđman nije pristao na „šest uvjeta za nastavak pregovora“ koje je postavio Martić.

Hrvatski predsjednik žurno je odgovorio javnim pismom Akashiju u kojem je naveo kako hrvatske vlasti neće voditi pregovore s Martićem kojeg je Međunarodni sud u Haagu stavio na popis ratnih zločinaca. Tuđman nije otklonio mogućnost pregovora, ali samo uz uvjet otvaranja naftovoda i prometnih komunikacija te pregovara o neodgodivoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranim područjima. Istovjetan prijedlog o mirnoj reintegraciji iznijelo je hrvatsko izaslanstvo na sastanku s pobunjenim Srbima u Ženevi, ali srpska strana ostala je pri odlukama vođa iz Knina.

Zanimljivo, dva dana prije Tuđman je primio američkog veleposlanika Petera Galbraitha na njegov zahtjev, koji je došao izraziti potporu hrvatskoj politici. Tuđman je ponovio da u postojećim okolnostima više ne može dopustiti da srpski pobunjenici izigravaju Hrvatsku i međunarodnu zajednicu.


Plan Z-4 je službeno je obznanjen javnosti početkom 1995. godine i nudio je Srbima više nego široku autonomiju unutar Republike Hrvatske, zapravo ‘državu u državi’.

Po planu Z-4, Srpska Krajina imala je pravo na: predsjednika, parlament, vladu i sudove, ime, zastavu, grb, vlastiti  novac, upotrebu jezika i pisma, pravo na vlastite poreze, vlastitu policiju, vlastitu carinu i sklapanje međunarodnih ugovora, što su većinom atributi državnosti nekog naroda. Hrvatska vojska bi mogla ući u Srpsku Krajinu samo na poziv predsjednika te ‘države u državi’, hrvatski zakoni na tom teritoriju bi se sprovodili samo uz suglasnost Vlade Srpske Krajine, dok bi sporove između Krajine i Hrvatske rješavao poseban ustavni sud!

Ali Srbima niti to nije bilo dovoljno, oni su očito imali druge planove, zna se koje jer su im pogledi bili usmjereni isključivo prema Beogradu, a okrenuti od Zagreba.

Važno je istaknuti da je u tih 11 ‘srpskih općina’ prije predlaganja plana Z-4 izvršen genocid nad Hrvatima, da su svi Hrvati tamo ubijeni, protjerani, odvedeni u logore, žene silovane, crkkve im porušene, a njihovi domovi uništeni i opljačkani do temelja.

Na današnji dan 1995. godine na saborskom zasjedanju Hrvatskog sabora donesena je odluka da je plan Z-4 neprihvatljiv za Hrvatsku. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi tzv. Srpska Krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno “država u državi”.

Srbi odbijaju plan koji Krajini daje atribute države – zašto?

U siječnju 1995. predsjednik Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj, a Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, već je naveliko radio na planu Z-4, a bio je na čelu skupine četiriju stranih veleposlanika koji su radili na tom planu. Prema planu Z-4, 11 okruga sa srpskom većinom trebalo je činiti Srpsku Krajinu, državu unutar države Hrvatske.

Peter Galbraith je najprije plan Z-4 uručio predsjedniku Tuđmanu, koji ga je primio na znanje i odložio u ladicu. Potom je Galbraith isti plan htio predati Miloševiću, no on, vjerojatno zbog osjetljivog pitanja Kosova, nije htio ni primiti četvorku. Uputio ih je u Knin, Milanu Martiću.

Sastanak je dogovoren 2. veljače 1995. godine. Visoki dužnosnik, bivši ministar u Vladi RSK (želio je ostati anoniman) prisjeća se dolaska četvorke u Knin. S Martićem je dogovoren sastanak na kninskoj tvrđavi u 17 sati poslijepodne. Sat i pol prije sastanka s veleposlanicima, predsjednik RSK Martić u svoj kabinet pozvao je Milana Babića, ministra vanjskih poslova RSK i predsjednika Srpske demokratske stranke i premijera Mikelića. Htio ih je upoznati s planom Z-4. „Nemojte me pitati kako sam došao do plana Z-4. To je ista politička integracija Krajine u Hrvatsku. Ja nemam mandat da to učinim, bio je referendum u maju 1991. Srbi iz Krajine su se odlučili da žive u Jugoslaviji”, rekao je Mile Martić i još se pozvao na razgovor s Miloševićem koji ga je tobože podržao u tome da ne prihvati plan Z-4.

Fašistička tvorevina Krajina odlučila – ne želimo biti dio Hrvatske!

Isto je mislio i Milan Babić, koji je pak tražio blokadu Ekonomskog sporazuma sa Zagrebom dok se ne donese rezolucija UN-a o novom mandatu UNPROFOR-a.

„Dok sam ja predsjednik Krajine, plan neću zaprimiti dok se ne donese mandat UNPROFOR-a”, odbrusio je, navodno, Martić Babiću i Mikeliću. Kad je počeo sastanak s veleposlanicima, Martić je rekao nekoliko uvodnih riječi. Potom je počeo govoriti Peter Galbraith: „Obratit će vam se ambasador iz jedne vama prijateljske zemlje u vezi s planom Z-4.” I kad je ruski veleposlanik Kerestedžijanc, otvarajući svoj notes, počeo s uvodnim napomenama, Martić ga je sirovo i nediplomatski prekinuo. „Nemojte se truditi, ja neću zaprimiti taj vaš plan.” „Čekajte da završim”, uzvratio je Kerestedžijanc. „Time-out, time-out”, ubacio se Peter Galbraith kad je vidio Martićevu reakciju.

Nakon toga su se četiri veleposlanika – Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska) i predstavnik Ženevske konferencije – povukli 20-ak minuta na konzultacije. Kad su se vratili, Peter Galbraith se, podižući ton, okrenuo prema Martiću i rekao: „Ovo vam je kardinalna pogreška! Bit će svašta, ne zna se kakve će biti posljedice!”

Nakon „košarice” Galbraithu, 8. veljače 1995. sastala se Skupština “Republike Srpske Krajine” na kojoj je Martić obrazložio odbijanje plana Z-4Gotovo svi zastupnici podržali su ga u tome.

Tuđman je potom donio odluku da se zapadna Slavonija oslobodi vojno-redarstvenom operacijom koja je pokrenuta 1. svibnja 1995. godine.

Ostaje na kraju u zraku visjeti pitanje na koje svatko može dati nedvosmislen odgovor: ako ovakva, u Europi neviđeno široka autonomija u etnički čistoj i na zločinu nad Hrvatima nastaloj Krajini, nije odgovarala Srbima – što su zapravo oni htjeli?

I zašto se o tome danas šuti i pokušava sve to staviti u zaborav, dok se izgone zlodusi grba HOS-a, pjesme Čavoglave, pozdrava Za Dom spremni i svega onoga što se je, praktički goloruko, suprotstavilo toj fašističkoj i genocidnoj tvorevini. Tvorevini koja ni po koju cijenu nije htjela biti – dio Hrvatske, a toliko joj je “pravedna međunarodna zajednica” ponudila.

Kao nikome ranije i nikome nakon toga.

No, svi su “krajišnici” i njihove vođe već vidjeli Knin, Gračac, Benkovac, Glinu, Petrinju – u Srbiji. Kao i sadašnji predsjednik Srbije Vučić, i ne lažimo se, mnogi amnestirani vođe ove genocidne tvorevine iz Istočne Slavonije, Baranje, Zapadne Slavonije, Gline, Petrinje, Knina…uostalom, tko je od tih fašističkih vođa, zagovornika etničkog čišćenja, završio u hrvatskim zatvorima?

Je li sada možda, političarima, članovima vijeća, “nevladinim organizacijama i medijima”, progoniteljima HOS-ovih junaka i svim iz te kuhinje, jasnije zašto su Hrvati i hrvatska javnost danas alergični na bilo kakve ‘zajednice općina’ ili bilo koji oblik teritorijalnog organiziranja? To budi u Hrvata strašna sjećanja. Sjećanja na genocid koji je nad Hrvatima počinjen u tim općinama i odbijanje istih da na bilo koji način ili pod bilo kakvim uvjetima žive u Hrvatskoj.

G.S.

 


Podijeli