Podijeli

Datum 15. siječnja 1992. bit će zauvijek upamćen kao dan kad je Republika Hrvatska postala dio međunarodne zajednice, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman tad je poručio:“Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet“

”Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaest stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim nedaćama, svoju nacionalnu samobitnost. Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet.“ Tim se riječima u večernjim satima povijesnog 15. siječnja 1992. svim hrvatskim državljanima obratio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tog su dana hrvatsku neovisnost zajedno priznale sve države članice Europske zajednice i taj se datum već 27 godina obilježava kao dan međunarodnog priznanja premda su Hrvatsku kao ravnopravnu, slobodnu i neovisnu državu već prije priznale i neke druge države. Prve su to učinile države bivšeg Sovjetskog Saveza (Litva, Ukrajina, Latvija, Estonija), iako još tada nisu ni same bile međunarodno priznate, a Island će ostati zapisan kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku. Veliku podršku proglašenju hrvatske neovisnosti dala je Njemačka, koja je Hrvatsku priznala 19. prosinca istog dana kao i Island, no odlučeno je kako će ta odluka postati važeća onog dana kad to učine sve države tadašnje Europske zajednice. Hrvatsku je u njezinim nastojanjima da ostvari status međunarodno priznate države podržavao i Pava Ivan Pavao II. i Sveta Stolica je odluku o priznanju donijela 13. siječnja, a dan poslije to je učinio i San Marino.

”Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost”

Povijesnog 15. siječnja cijela je Hrvatska s uzbuđenjem promatrala televizijske ekrane na kojima su se redala imena država, koje su odlučile podržati našu državu u ostvarenju višestoljetnog sna, a na glavnom zagrebačkom trgu organizirano je i veliko slavlje. Na njemu je bio i predsjednik Tuđman i tom je prilikom građanima poručio: ”Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost.” A budućnost u tom trenutku i nije izgledala potpuno blistavo. Iako se, dakle, Hrvatska 15. siječnja i službeno priključila u međunarodnu zajednicu slobodnih i neovisnih država, Domovinski rat još je bio u punom jeku, a dio hrvatskog teritorija bio je pod srpskom okupacijom. Međutim, međunarodna zajednica prihvatila je Hrvatsku kao samostalnu državu, to je značilo da se otvara novo razdoblje hrvatske povijesti, a ta je odluka svakako bila dodatni ”vjetar u leđa“ hrvatskim oružanim snagama.

Treba napomenuti da su međunarodnom priznanju Hrvatske prije svega prethodili višestranački izbori održani u svibnju 1990. na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) predvođena Franjom Tuđmanom.

Novi višestranački Sabor na svojoj je konstituirajućoj sjednici 30. svibnja 1990. za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske izabrao Tuđmana, a ubrzo su prihvaćeni amandmani na Ustav kojima je iz naziva Republike Hrvatske uklonjen pridjev socijalistička te su prihvaćeni nova zastava i grb. To je izazvalo reakciju srpskih ekstremista koji su sasvim jasno dali do znanja da ne prihvaćaju novoizabranu hrvatsku vlast. U ljeto 1990. ustrojena je i prva hrvatska oružana postrojba – Prvi hrvatski redarstvenik, a u isto vrijeme srpski pobunjenici na kninskom području započeli su tzv. balvan revoluciju. Ubrzo se pobuna Srba protiv legalno izabrane hrvatske vlasti proširila i na šire područje Dalmacije i Banovine. Sabor RH u prosincu 1990. donio je novi Ustav kojim je Republika Hrvatska određena kao jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Iduća, 1991. godina, donijela je nove i sve žešće oružane sukobe hrvatskih policajaca sa srpskim pobunjenicima, a sve je kulminiralo na Plitvicama kad je na Uskrs pala prva žrtva Domovinskog rata.

Mladi policajac Josip Jović ubijen je 31. ožujka i tad je postalo sasvim jasno kako će uslijediti krvavi rat i teška borba za samostalnost. U svibnju je iz zasjede u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca i to je bio početak srpske oružane agresije na Hrvatsku. Kao odgovor na oružanu pobunu u Slavoniji i ubojstvo hrvatskih policajaca, još dok su trajali pregovori o razrješenju teške krize među republikama unutar SFRJ, predsjednik Tuđman donio je odluku o održavanju referenduma na kojem su građani Republike Hrvatske odlučivali o budućnosti Hrvatske. Čak 94,17 posto birača, koji su izišli na referendum, izjasnilo se za Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu, odnosno protiv ostanka u Jugoslaviji. Na temelju rezultata referenduma Sabor Republike Hrvatske 25. je lipnja prihvatio Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske.

”Rođena je država Hrvatska. Neka joj je sretan i dug život”

”Rođena je država Hrvatska. Neka joj je sretan i dug život,” rekao je tad prvi predsjednik Sabora Žarko Domljan. Sredinu i kraj 1991. obilježio je postupak razdruživanja Republike Hrvatske od drugih republika unutar Jugoslavije, ali i sve krvaviji sukobi na cijelom hrvatskom teritoriju. Dok su se hrvatske oružane snage suprotstavljale srpskim pobunjenicima i snagama JNA, hrvatski su političari vodili borbu za međunarodno priznanje. Nakon što je srbijansko vodstvo u listopadu odbilo prihvatiti nacrt za rješavanje krize, poznat pod nazivom Carringtonov plan (prema njegovu autoru britanskom ministru vanjskih poslova Peteru Carringtonu), koji je predviđao reorganizaciju Jugoslavije u savez neovisnih i suverenih država, pozitivno mišljenje o osamostaljenju Hrvatske dala je arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji utemeljena u rujnu 1991. u Haagu. Pozitivno mišljenje komisije bila je velika pobjeda hrvatske diplomacije, a ono je ujedno bilo i temelj za međunarodno priznanje Hrvatske od Europske zajednice. Hrvatsku neovisnost u travnju su priznale i Sjedinjene Američke Države, a 22. svibnja Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode. Ipak, da bi okupirano područje bilo konačno oslobođeno, a  Hrvatska postala jedinstvena valjalo je pričekati 15. siječnja 1998. kad je završena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja-.hrvatski-vojnik.hr

Martina Butorac


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × 1 =