Podijeli

U životu svakog od nas postoje osobe koje su nam vrlo drage, koje su nam posebno bliske, druge još uvijek dijele s nama životni put: to su naši roditelji, rođaci, odgojitelji. To su osobe kojima smo učinili dobro ili od kojih smo primili dobro, to su osobe za koje znamo da možemo na njih računati. Svatko bi trebao imati nekog sveca koji mu je blizak, da osjeti njegovu blizinu u molitvi i zagovoru, ali također da ga nasljeduje. Želim vas, stoga, pozvati da bolje upoznate  živote svetaca, počevši od onoga čije ime nosite, čitajući njegov životopis i spise. Budite sigurni da će vam oni postati dobre vođe  i vrijedna pomoć za vaš ljudski i vjerski rast…

Sveta Monika (331. – 387.) je svetica, najpoznatija kao majka  svetog Augustina, koji je upravo zahvaljujući njoj prihvatio kršćanstvo, a kasnije iscrpno opisao njen život i kršćanske vrline u Ispovijestima. Ispovijesti ili  Confessiones naziv je trinaest autobiografskih knjiga, koje je napisao Aurelije Augustin. Muž svete Monike zvao se Patricije, službenik u gradu Tegesta u današnjem Alžiru. Monika mu je rodila troje djece ,  sinove Augustina i Navigija, te kćer Perpetuu. Sa vremenom se njen muž preobratio na kršćanstvo, ali je zato Augustin postao “nemiran” i prilikom studija u Kartagi prihvatio maniheizam. Monika ga je punih sedamnaest godina nastojala preobratiti na kršćanstvo. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio krštenje. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima. Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, svoga prvorođenca Augustina.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16. najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sakrament primio 24. travnja 387. Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog  s majkom kad su u Ostiji čekali brod. Majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

U očima obraćenog Augustina Monika je “pobožna, čista srca, vjerna Gospodinu”. Sin o majci piše kao o onoj “koja ga je nosila u svome srcu da se rodi za vječno svjetlo”. Nakon pročitanih Ispovijesti svetu Moniku vidim prije svega kao onu koja je doživjela uslišanje svoje molitve. Desetljećima nije posustajala. Ona ne samo da je vjerovala da ju Gospodin čuje, nego je vjerovala da je njena molitva već uslišana. Monika je molila da prije nego umre vidi sina “kao kršćanina katolika”. No, “to joj je još u obilnijoj mjeri udijelio njen Bog: vidi sina kao Njegova slugu pošto je prezreo zemaljsku sreću”.

Mnogi su roditelji osobno iskusili patnju oca iz prispodobe koji neumorno iščekuje svojega rasipnog sina. Mjesecima, možda godinama, ti očevi i majke čekaju povratak djeteta koje se udaljilo: od ljudi koji ga ljube, od Boga. Sva su djeca bar jednom u životu rasipni sinovi. Tijekom cijelog obiteljskog života proživljavamo bol grijeha i radost praštanja, ali ima djece koja se udalje dugotrajno i na dramatičan način. Tada im je više nego ikad potrebna vjerna ljubav i povjerenje roditelja. Za roditelje to je vrijeme strpljenja, vrijeme bolne nemoći pune ljubavi. Istinska čovjekova sreća može se naći samo u Bogu: ako su roditelji u to uvjereni, kako ne će trpjeti kad vide da se njihovo dijete udaljuje od Boga?Ta vrsta patnje najčešće ostaje skrivena i neshvaćena. Najprije zato što oni o tome ne žele govoriti, ako ne iz nekog drugog razloga, a onda da zaštite svoje dijete: koliko naoko primjernih obitelji na taj način skrivaju ozbiljne poteškoće, pa čak i prave drame! Zatim zato što je okolina sklona osuđivanju više nego suosjećanju. Rasipni sin nije uvijek razuzdana osoba, pa je tim teže primijetiti patnju roditelja, a njihova je usamljenost tim teža. Netko može imati vrlo dobar ugled i uspjeh u očima svijeta, a biti pun zloće, sebičnosti i oholosti. Koliki roditelji trpe kad vide kako im sin ili kći odbija ljubav i  traži samo materijalni uspjeh, čak i iskorištavajući slabije! Primjera ima mnogo i vezani su uza sve vrste grijeha. Prošlost pripada Božjem milosrđu: Božje praštanje uvijek nam se nudi. Kad je nešto oprošteno, onda je oprošteno jednom zauvijek.

Za sve ranjene i obeshrabrene roditelje čija su djeca pošla krivim putem sveta Monika izvanredan je primjer ustrajnosti. Kakve li patnje kad sin ili kći odluče, na primjer, odbaciti vjeru svojeg djetinjstva i težiti samo za osobnim uspjehom, ili kad se odaju drogi, seksualnom lutanju, trci za profitom? Osjećaj krivnje, gorčina ili obeshrabrenost ispunit će roditelje koji vide da im se dijete udaljuje od Onoga koji ih jedini može učiniti sretnima. Pred djetetom koje luta možemo se postaviti na različite načine.

Lažna tolerancija: »To je njegov život, on radi što hoće. Možda je, na kraju krajeva, njegov put bolji od našeg«.

Rezignacija: »Kakva nesreća! Ali, što se može«.

Ili osuđivanje: »Dokle god bude takav, ne će kročiti u ovu kuću«.

Ili samooptuživanje: »To je naša krivnja. Trebali smo biti stroži ili blaži, ljubazniji ili pažljiviji, manje posesivni ili bliskiji«.

Samoopravdavanje: »Učinili smo sve što smo mogli. Ako se naše dijete tako promijenilo, to je zbog učitelja, vjeroučitelja, prijatelja, itd.«

Svi su ovi stavovi neplodni, ništa ne mijenjaju na stvari ili čak vode od zla na gore. Samouništavanjem, optuživanjem okoline ili zatvaranjem očiju pod krinkom tolerancije roditelji svoje dijete ne će potaknuti na promjenu načina života. Sveta se Monika nije obeshrabrila pred pogrješkama i grijesima svog sina Augustina, ali nije ni smatrala da njegov neuredan način života može biti jedan od mogućih putova. Budući da je ljubila svog sina, za njega je željela ono najbolje i znala je da to najbolje znači živjeti s Bogom. Bog želi ono najbolje za svako naše dijete: da sveta Monika nije bila u to uvjerena, da nije u vjeri znala da je njezina majčinska ljubav tek odraz Božje ljubavi prema Augustinu, kako bi bila mogla tolike godine živjeti u nadi? Na obraćenje svog sina čekala je više od dvadeset godina! Kolike bi se majke obeshrabrile ili iscrpile od neplodne grižnje savjesti! Ona je živjela u nadi zasnivajući svoju želju na Božjoj želji. Nada ne uklanja patnju. »Sin tolikih suza ne može biti izgubljen«, govorio je sveti Ambrozije da bi ohrabrio Moniku. Suze te majke sigurno su tekle mnogo puta. Njezina patnja učinila ju je bliskom svim roditeljima čije je srce slomljeno zbog odlaska rasipnog sina, udaljio se on zbog stvarnog prekida odnosa ili zbog nečeg manje spektakularnog, ali jednako tako dubokog. Nije važno ako se te suze miješaju s raznovrsnim osjećajima, od razočaranja pomiješanog s ohološću pa do najiskrenijeg kajanja: važno je samo da će one malo-pomalo otvoriti srce roditelja koji plaču i odvesti ih do Oca milosrđa. »Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi« (Ps 130).

Sveta Monika učinila je ono što je mogla. Djelovala je kad je mogla, molila je bez prestanka. Koliko se puta fatalistički mirimo sa sudbinom? Kao što ni Monika nije mogla prisiliti Augustina da promijeni način života: on je bio odrastao čovjek, a ne dječak kojem će mama govoriti što da radi! Roditelji dobro poznaju taj strašan osjećaj bespomoćnosti pred slobodom svoje djece: što su djeca starija, to smo mi nemoćniji, to smo nesposobniji vratiti ih na pravi put kad zalutaju. Svojim snagama Monika nije mogla ništa, ali s Bogom mogla je sve. Molitva je uvijek bila u njezinoj moći, zato je molila. Ne samo jednom, koju devetnicu ili godinu dana, nego više od dvadeset godina, i to bez vidljiva rezultata, sve do dana kad se Augustin otvorio Božjoj milosti. »Sin tolikih suza« postao je sin radosti.

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

7 + 8 =