22. listopada 1992. Ovčara – “junaštvo” JNA i četnika svodilo se na mučenje i ubijanje nemoćnih ljudi

Kako riječima opisati tišinu tuge?...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Na Ovčari je iskazana sva velikosrpska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka JNA – “Hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju”….

Grobnica Ovčara u blizini Vukovara, je uz Srebrenicu, mjesto je najvećeg pokolja i ratnog zločina nakon digađanja vezanih uz II. svjetski rat. Ovaj stravičan zločin počinila je JNA i četnici iz Hrvatske i Srbije. Više od 60 ubijenih Hrvata u pokolju do danas nije pronađeno.

Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza do tada najvećeh pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

O zločinima na Ovčari, Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj mora se pričati.

Mora se pričati, jer je na Ovčari iskazana sva agresorska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka Jugoslavenske narodne armije – »hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«, piše glas-koncila.hr

Mora se pričati, jer je tim »hrabrim, junačkim udarcima« posljednja ubijena Ružica Markobašić, 32-godišnja Vukovarka u šestom mjesecu trudnoće, kojoj je, prema sudskom iskazu, presudio Zoran Dašić. Mora se pričati, zbog šesnaestogodišnjega Igora Kačića, najmlađe žrtve cjelonoćnoga klanja, zbog godinu dana starijega Dragutina Baloga, zbog 18-godišnjega Vedrana Galića i Tomislava Baumgartnera, strijeljanoga šest dana prije punoljetnosti. Mora se pričati, zbog svih ujesen 1996. ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava, abecedno od Joze Adžage do Borisava Žugeca, svih čija imena zaslužuju biti čitana u Koloni sjećanja (iako ona, manje se ističe, ne ide rutom žrtava), i urezana u kolektivno pamćenje hrvatskoga čovjeka, sve zaboravnijega, sve odsutnijega. Zbog svih onih 190 pronađenih, ali i barem 64 nepronađene a na Ovčaru odvedene osobe.

A ima još toliko nestalih u Domovinskom ratu, ima ih oko tri stotine u Vukovaru. Gdje su bačena i pokopana njihova mrtva tijela? Gdje su posljednja počivališta i onih koji su bili na Ovčari, poput vukovarskoga heroja Jean-Michela Nicoliera? Nazvan je i most na ušću Vuke u Dunav imenom ponosnoga Francuza, a mjesto njegovih zemnih ostataka – nepoznato je.

Mora se pričati, jer samo cjelovita spoznaja završetka svakoga života može donijeti katarzu, i istinsko suočavanje s prošlošću.

Kako riječima opisati tišinu tuge? Zar su uopće potrebne riječi u Spomen-domu Ovčara i kilometar udaljenom Grabovu, stratištu većine od 261 ranjenoga hrvatskoga branitelja, civila i djelatnika Medicinskoga centra Vukovar, u najbolnijoj hrvatskoj noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine? Vrijede li riječi uz raspelo na ulazu u zloglasni hangar ispod kojega su krunice, simbol predane molitve, s kojom su mnogi prešli posljednje korake? Pada na um veliki pjesnik Antun Branko Šimić i njegova »Nad trupom«, osobito posljednji stihovi: »… i čemu ovdje plač i tužbe? / što mogu biti glasi ljudi / kraj ovog vječnog ćutanja i mira?« Što reći u tami Spomen-doma Ovčara, uz fotografije ubijenih, zabetonirane čahure, pod staklom na slami ležeće osobne i druge iskaznice, tako potresno identificirajuće, dok njihova crvenkasta imena s projektora plutaju prema nedohvatljivom viru predane svijeće vječnosti? Nije li dovoljno šutjeti, promatrati portrete žrtava Ovčare, zamisliti nezamislivo – što su još htjeli reći svijetu one posljednje večeri sa srijede na četvrtak, u bezizlaznom hangaru svinjogojske farme, osuđeni na smrt uz roktanje sivomaslinastih Napoleona i Starih Majora?

Nemir je, treba biti iskren i mora se pričati, jer Ovčara je neispričana priča, kako i glasi naslov filma vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića. Mora se pričati, jer je na Ovčari iskazana sva agresorska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka Jugoslavenske narodne armije – »hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«.

Mora se pričati, jer je tim »hrabrim, junačkim udarcima« posljednja ubijena Ružica Markobašić, 32-godišnja Vukovarka u šestom mjesecu trudnoće, kojoj je, prema sudskom iskazu, presudio Zoran Dašić. Mora se pričati, zbog šesnaestogodišnjega Igora Kačića, najmlađe žrtve cjelonoćnoga klanja, zbog godinu dana starijega Dragutina Baloga, zbog 18-godišnjega Vedrana Galića i Tomislava Baumgartnera, strijeljanoga šest dana prije punoljetnosti. Mora se pričati, zbog svih ujesen 1996. ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava, abecedno od Joze Adžage do Borisava Žugeca, svih čija imena zaslužuju biti čitana u Koloni sjećanja (iako ona, manje se ističe, ne ide rutom žrtava), i urezana u kolektivno pamćenje hrvatskoga čovjeka, sve zaboravnijega, sve odsutnijega. Zbog svih onih 190 pronađenih, ali i barem 64 nepronađene a na Ovčaru odvedene osobe.

Mora se pričati zbog »našega i vašega nasilja«, jer nasuprot žrtava zasad stoje samo imena pravomoćno osuđenih Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića, Predraga Milojevića, Gorana Mugoše, Nade Kalabe, Ivice Husnika i pokojnoga Đorđa Šošića. Poznata su imena ubojica, tih »gospodara života i smrti« na Ovčari, ali sudski postupci traže više od poznatosti njihovih imena. I onemogućuju vječno kratku ruku ovozemaljske pravde.

Mora se pričati, zbog nekoliko preživjelih svjedoka, osobito Dragutina Berghofera i Vilima Karlovića, koji javno svjedoče ono o čemu nikada nije mogao Tihomir Perković, čovjek koji je dan nakon Ovčare ubijen na Veleprometu, kao i brojni drugi hrvatski zarobljenici. Nije ni Velepromet dokraja ispričana priča, ali Ovčara je sinonim velikosrpskoga zla počinjenoga nad hrvatskim narodom, onoga krvavoga ljeta 1991., nimalo anonimnoga zla koje ima svoje činjenice, imena i prezimena. Ovčara je simbol bahatosti osuđenoga ratnoga zločinca, majora Veselina Šljivančanina, koji u sve raspadnutijem i izokrenutijem svijetu smije pisati knjige »Branio sam istinu« i »Sine, budi čovek«. Njegovi su »sinovi«, pojačani Željkom Ražnatovićem Arkanom, satima vijećali o sudbini ljudi razmještenih u pet autobusa. Pojedinci izdvojeni u vojni autobus, na kraju su postali isti kao i svi drugi – određeni za stratište. Koju je istinu »branio« nadmeni brk majora Šljivančanina u tom trenutku? I bole nedovoljno osuđena imena Miroslava Radića i Mile Mrkšića, boli što mnogi Vukovarci i danas znaju reći da se sve može razumjeti, i tromjesečna opsada, tobožnje čuvanje Jugoslavije, oficirski životi koji su im bez napada na stari hrvatski grad i sloma omiljene države postali besmisleni, sve se možda može razumjeti, poginuli, ranjeni, ratne strahote – sve osim Ovčare.

Odvedeni s duge smrtonosne sjednice po kratkom su postupku pretučeni u hangaru VUPIK-ove farme, mučeni šakama, oruđima i oružjima u planskim mučiteljskim smjenama sa zviždaljkom, a zatim strijeljani pred iskopanom rakom na obližnjem Grabovu, kamo ih je vozio kamion, iz kojega je uspio iskočiti tek Zdenko Novak, izbjeći neumitnost rafalne smrti. Mora se pričati o Ovčari, jer su teze o sprezi JNA i jugoslavenskih tajnih služba kontinuitet, dovoljan da se čovjek i danas zapita ima li mu kraja. Zašto počinitelji nisu bili u većoj mjeri kažnjeni? Kako u kanadskim noćima spava šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, čiju je ulogu (i) na Ovčari detaljno ispripovijedala novinarka Višnja Starešina u knjizi »Hrvati pod KOS-ovim krilom (Završni račun Haškog suda)«, knjizi koja bi trebala biti sastavnim dijelom svake hrvatske kućne knjižnice.

I da ne bude zabune, potvrdit će to i sugovornici glavne teme, Ovčara nije poziv na mržnju i neoprost prema srpskomu narodu, pojedinci s druge strane (pa i oni okrvavljenih ruku) pomogli su da svjedoci ostanu živi, da znaju reći što se u Vukovaru događalo nakon pada grada. I kamo sreće da ih je više, da svatko tko zna i jedan podatak odluči podijeliti to s mjerodavnim institucijama, a one napokon postupe za opće dobro i pravedniju hrvatsku budućnost. Uzalud i snimanje filma »Šesti autobus« marljivih Eduarda i Dominika Galića, uzalud svjedočanstva, prosvjedi, javni nastupi – ako ono Gotovčevo »umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca« ne probudi osobe koje znaju gdje je i posljednji nestali Vukovarac. Teško je pitanje kako nečista savjest uspijeva umirati svakodnevno, ispočetka.

A ima još toliko nestalih u Domovinskom ratu, ima ih oko tri stotine u Vukovaru. Gdje su bačena i pokopana njihova mrtva tijela? Gdje su posljednja počivališta i onih koji su bili na Ovčari, poput vukovarskoga heroja Jean-Michela Nicoliera? Nazvan je i most na ušću Vuke u Dunav imenom ponosnoga Francuza, a mjesto njegovih zemnih ostataka – nepoznato je. Ali poznato je – francuskog borca ubio je Spasoje Petković Štuka, čovjek koji je istih sati s Ovčare slučajem izbavio Vilima Karlovića. Ovčara je doista (ne)ispričana priča.

U svijetu satelita, vrhunskih novih tehnologija, tako ironično postignutih nakon Domovinskoga rata, (pre)malo je političke volje da se otkriju svi detalji, i tragovi uz Ovčaru i nakon nje. Mirna, pitoma riječ, farma grofova Eltz, u bestidnom, sotonskom piru obeščastila je, rukama zlikovaca, hrvatskoga čovjeka, hrvatsku povijest u predvečerje njezine samostalnosti. Ovčara je bila najružnija posljedica jedinstvene vukovarske bitke, ali i u 2018. godini Ovčara je poziv da svaki ratni zločin bude kažnjen, ma koliko naivno zvučalo i ma koliko bilo omalovažavano u dominantnoj medijskoj struji tijekom prosvjeda 13. listopada. Ovčara nije dnevna politika, Ovčara je vapaj za istinom. Ovčara ne broji i ne kalkulira s rukama u Hrvatskom saboru, ona nije bruxelleski smiješak i(li) hrvatski i međunarodni sudski postupak kojim se licitira. Ovčara je zora i noć, svjetionik i hrid uz koje trajekt hrvatske povijesti može isplivati, ali i ako dovoljno dugo ne pamti – potonuti.

Mora se pričati, jer samo cjelovita spoznaja završetka svakoga života može donijeti katarzu, i istinsko suočavanje s prošlošću. Mora se pričati, i zato su ovom »Prilikom« svoju tugu, ali i nadahnuće, podijelila djeca hrvatskih branitelja ubijenih na Ovčari, a splitski glumac Pere Eranović ispisao osobne razloge uprizorenja »Priča iz Vukovara« besmrtnoga (ne)cenzuriranoga glasa Siniše Glavaševića.

Mora se pričati, iako svaki čovjek dobre volje, kada stoji nad masovnom grobnicom Grabova, pokraj bezglave golubice Slavomira Drinkovića, dok beskrajnom ravnicom puše trajni sjeverni vjetar praćen tišinom s istoka – ostaje bez riječi. Ubijene su.

»Ovčara – neispričana priča«

Zapravo, Ovčara je dijelom ispričana priča. Da, ispričana je u filmu oksimoronskoga, ali točnoga naziva »Ovčara – neispričana priča«, djelu vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića (1984.), profesionalca u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić« u gradu na Bosutu. Angažiran je, zajedno sa scenaristom Nikolom Kajkićem, napraviti film koji će, sa svim činjenicama govoriti istinu. Film »Ovčara – neispričana priča« vlasništvo je Nacionalnoga sindikata policije MUP-a RH, traje jedan sat, tri minute i dvadeset sekunda, no osim prikazivanja u jednoj televizijskoj emisiji uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 2016. godine, te nekoliko premijera u hrvatskim gradovima, šira javnost, ni putem  »sveprisutnih« društvenih mreža, nema uvid u iznimno djelo. Ono zaslužuje pozornost, i vapi da se izdigne iznad dnevnopolitičkih podjela, kalkuliranja, svojevrsnoga kukavičluka. Jer, uvijek je prisutna mjera opreza, čudnovate uplašenosti u stilu »što ako se netko naljuti«. Naljuti zbog govorenja istine? Svašta.

Film je obogaćen animacijama vinkovačkoga akademskoga slikara Mate Granića te glasovima hrvatskih glumaca-naratora: Gorana Grgića, Hrvoja Klobučara, Anje Šovagović Despot, Dražena Kühna i Perice Martinović (koja je posudila glas ubijenoj trudnici Ružici Markobašić). Svjedočanstva u filmu iznose preživjeli svjedoci s Ovčare Dragutin Berghofer i Vilim Karlović, zatim Hajdar Dodaj koji se krajem rujna iz uniforme vojnika JNA priključio obrani Vukovara te dr. Mirjana Semenić Rutko iz vukovarske bolnice. Navedeno je i da su, uz razgovore sa svjedocima s jedne i zločincima s druge strane, dokumentarnu građu prikupljali iz sudskih zapisnika Specijalnoga suda za ratne zločine u Beogradu, kao i iz izjava svjedoka u predmetima vezanima za taj zločin koji su se vodili na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu. Navodi se i podatak da se za 64 osobe još traga, a zločinci koji su sudjelovali u ubijanjima i danas odbijaju pomoći u pronalasku žrtava.

»Film završava rečenicom: ‘Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu.’
To je poanta cijeloga filma, pravio sam ga isključivo da se može prenijeti mlađim generacijama, ali da ne budi mržnju, neoprost, ni jednu negativnu emociju.
Vladimir Andrić

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

14 + sedam =