Podijeli
  • 197
  •  
  •  
  •  
  •  
    197
    Shares

U spomen na sve poginule i nestale…
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima.
Počivali u miru…

S dubokim i iskrenim poštovanjem…

Nakon pada Vukovara iz bolnice u gradu odvedeno je i ubijeno 276 ranjenika i civila od 15 do 84 godine starosti. Najstrašniji zločin bilo je ubojstvo Ružice Markobašić koju je srpska vojska ubila u šestom mjesecu trudnoće ispalivši joj metak u trbuh, a zatim prema svjedočanstvima, i cijeli rafal u utrobu s djetetom.

Bila to osveta nad nevinom ženom i djetetom jer je njezin suprug Davor Markobašić bio prvi Vukovarac koji je obukao odoru hrvatskog policajca u Raktiju, slavnih Tigrova iz kojih je nastala 1. gardijska brigada.

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.”

(Davor Markobašić, suprug i heroj Domovinskog rata)

Teško je pisati o ovakvim stvarima jer čovjek ne može povjerovati da postoje ljudi koji mogu takve zvjerske stvari učiniti. Još je potresnije što se od Hrvata i hrvatske javnosti sustavno skrivali ili umanjivali zločini učinjeni na Ovčari i Grabovu gdje su odvedeni zarobljenici iz bolnice u Vukovaru.

Najstrašniji zločin bilo je ubojstvo Ružice Markobašić u šestom mjesecu trudnoće kojoj su Srbi pucali u trbuh, te ubili i nju i dijete. Sve je to učinjeno pod nadgledanjem one vojske koja je trebala štititi ljude i narod – JNA. Iste one vojske koja 1945. pobila mnoštvo ljudi, žena i djeca u Vukovaru, a kako reče general Glasnović, 1991. samo nastavila nezavršeni posao.

A evo kako je sve počelo.

Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu polnoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice…

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru ‘radila’ za vrijeme Domovinskog rata.

Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: ‘Meni se čini da se mi odnekud poznajemo’? Davor mu je odgovorio: ‘Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora’. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991. bio je sudionik brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku, Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni… U poznatoj policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao ‘Krvavi Uskrs’, u kojoj je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991. upućen je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od eksplozije granate.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Tamo je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći – ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko mogućeg zločina u ratu.

Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, a zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni. Dok je hrvatska vlast progonila i sudla one koji su iz političkog protesta baš zbog ovakvih strahota skidala ili razbijala ćirilćne ploče, ovakvi zločini su ostajali nekažnjeni.

Zašto nisu pokrenute sve moguće pravne i međunarodne institucije da se uhite zločinci? Zašto hrvatska javnost namjerno držana u neznanju i zašto joj se tajilo da su se ovakve stvari događale? Zašto nakon 26-27 godina doznajemo ovakve strašne stvari?

To sve nije slučajno.

Ima i te kakve veze s tim što tek sad nakon 70 godina saznajemo sa slične sudbine u Hudoj Jami. Ima i te kakve veze što Hrvati uvijek moraju šutjeti i podnositi sva zla koja se sruče na njih od „bratskog naroda“ preko Dunava.
A sve samo da bi se Hrvati osjećali krivim i da bi ih se moglo držati u strahu i šutnji. Vrijeme da je tome dođe kraj i da se hrvatske vlasti počnu majčinski odnositi prema svom narodu i njegovim žrtvama.

Od Hude Jame do Ovčare.

Cijeli potresan intervju s ocem i ratnim herojem Davorom Markobašićem pročitajte http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html

G.S.

 


Podijeli
  • 197
  •  
  •  
  •  
  •  
    197
    Shares

5 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here