FOTO Cetinska krajina, kolijevka ‘baluna’.Nogomet se prvi put zaigrao u Cetinskoj krajini, to je potvrdila i FIFA!

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

U Sinju postrojena rimska legija, na počasnu stražu malom dječaku Gaiusu, a sve za potrebe snimanja HRT priloga za emisiju o turizmu…

Tema, naravno, balun – kako popularizirati povijesnu činjenicu da stela rimskog dječaka, nadgrobni spomenik, prikazuje nešto što je kasnije prepoznato kao nogometna lopta.
Stela je ugradjena u pročelje sinjske kuće u samoj gradskoj jezgri, a donešena je prije stotinjak godina iz antičkog nalazišta Tilurium, današnje živopisno naselje Gardun, na brdašcu iznad Cetine i Trilja.

stela rimskog dječaka, nadgrobni spomenik, prikazuje nešto što je kasnije prepoznato kao nogometna lopta.
FIFA je upravo fotografiju te stele imala na naslovnici svog biltena 1969.godine, potičući raspravu i dajući vjetar u ledja ideji o Hrvatskoj kao kolijevci nogometa.
Udruge, sinjska PKD Gaj Laberije i gardunska
‘Gaius Laberius’ udruženim snagama žele nama i svijetu približiti tu lijepu priču, uz svesrdnu pomoć TZ Sinj i Muzeja triljskog kraja.
Pogledajte dio atmosfere na fotografijama, uz najavu utakmice Rimljani – Delmati u sklopu tradicionalnih Dana antike u 7.mj. u Sinju.
Danas protivnici samo u nogometnom okršaju, ipak su Delmati svoji na svome.

‘Gaius Laberius’ udruženim snagama žele nama i svijetu približiti tu lijepu priču.

Foto-Danja Lakić Budimir

Tekst i foto / Danja Lakić Budimir 

Braniteljski portal



Vezana vijest;

Povijest nogometa

Tko je prvi nogom udario zrakom napunjenu životinjsku kožu u obliku kugle, predmet koji se pretežno naziva-lopta? Jesu li to bili samoljubivi Englezi, odnosno stanovnici Britanskog otoka, koji stalno ističu da su upravo oni prvi sustavno nabijali loptu, uljudili i doveli u red sporadično napucavanje te praktično izumjeli igru koja se danas naziva – nogomet. Prije su to mudri drevni Kinezi, koji su navodno međusobno nogama, leđima i ramenima u svrhu bolje fizičke spreme dodavali sličnim rekvizitom još u 3. st. Pr. Kr.za vrijeme Han, nazivajući tu igru tsu´chu. Možda su to ipak Japanci, koji su navodno pola stoljeća kasnije prakticirali kemari, tj. žonglirali loptom i dodavali se, iz pravilo da ona ne smije dotaknuti tlo? Možda drevni Grci, koji su radili nešto slično, nazvavši tu svoju razbribrigu skyros, ili pak Rimljani, koji su svoje dokoličarsko nogoloptanje ukrasili imenom harpastum¨?

Rimljani pred dlakavom kuglom zaboravili oružje

Ništa od toga! Prvi se nogomet igrao na prostoru današnje Hrvatske, preciznije Dalmacije, a još preciznije na području Sinjske krajine, i to u – Trilju. Ovako je to bilo: nekoć davno, još u 1. st. pr. Kr., mladi ratnici ilirskog plemena Delmata, davnih stanovnika tih predjela, kratili su vrijeme dobacujući jedni drugima loptu izrađenu od neke vrste kože ili pak bikove dlake. Tako to bijaše sve dok, na njihovu nevolju, u cetinski kraj nisu stigli i osvajački rasploženi Rimljani, čijim su napadima dugo i hrabro odolijevali. Delmati ipak nisu uspjeli odoljeti snažnoj vojnoj sili, ali ovi zato nisu mogli odoljeti šarmu udaranja kožnate lopte nogom, pa su ubrzo legionari VII. Rimske legije radije driblali jedan drugog, nego što su oštrili oružje i laštili borbenu opremu ili se bavili nekom društvenom djelatnošću za dobrobit carstva.
S obzirom na tadašnje razmjere Rimskog Carstva, nije trebalo proći mnogo pa da se lopta nabije daleko na svjetski teren, nogometna aktivnost proširi na grčki otok Samatrik, pa onda, na koncu, i ostatak svijeta. Čak i u ljubomornu Englesku, koja sebi tepa da je kolijevka nogometa.
Nakon dolaska Rimljana, vrli Delmati raspršili su se posvuda: bilo kao roblje po egejskim otocima, ili kao vojnici u Engleskoj, gdje su silom neveselih prilika služili vojsku. Sve ostalo je povijest, ili preciznije kazano – sadašnjost, s obzirom na trenutačnu svjetsku nogometnu histeriju.
Ako tko još s nevjericom gleda na iznesene podatke, evo prilike da promijeni mišljenje: osebujni entuazijast Josip Bepo Britvić, arheolog amater porijeklom iz Sinja, koji je živio od 1917. do 1982. godine, gotovo cijeli svoj život posvetio je dokazivanju i materijalnom potkrepljivanju spomenute tvrdnje. Na koncu mu je to, smatra se, i uspjelo. Naime, šetajući davne 1947. godine na svoj dvadeseti rođendan ulicama rodnog Sinja, u tadašnjoj Ulici oslobođenja broj 10, današnjoj Vrličkoj 10, ugleda je na kamenoj fasadi kuće usađeni reljef s likom mladića koji je prigrlio – nogometnu loptu. Uzbuđen zbog neočekvanog prizora, vrlo brzo je shvatio kako je riječ o nadgrobnom spomeniku iz 1. st. pr. Kr., koji je pronađen i iskopan na brdu Gardunu kod mjesta Trilja polovicom 19. st. No shvatio je i to da baš i nije uputno istrčavati se s tom teorijom, jer je postojala mogućnost da mu se naglo uruši društveni ugled i da bude proglašen sumanutim šarlatanom. Ionako su neki koji su malo bolje poznavali već kolutali očima te ga uvjeravali kako je vjerojatno riječ o običnoj – baloti, a ne o balunu.
– Više od 20 godina šutio sam i prikupljao dokaze, iz straha da me ne ismiju. Kad sam bio siguran da su dokazi neoborivi, upoznao sam svjetsku javnost – kazao je 1970. godine, u razgovoru s legendarnim splitskim kantautorom Tomom Bebićem, koji je tada bio novinar sarajevskog ˝Svijeta”. U ta dva desetljeća uspio je odgonetnuti dobar dio uklesanog natpisa pod likom Rimljanina, koji kazuje kako je posrijedi stanoviti Gaj Liberije, koji je u neko doba živio i, čini se, igrao nogomet u okolici Trilja. Proučio je potom stare rimske pisce, medju kojima i Seneku, gdje je našao opise nogometne igre, koji su jasno ukazivali kako im je ta sportska displina vrlo dobro poznata.
˝Zaustavlja loptu kao šepavac˝, ˝Moja je lopta˝, samo su neke od rimskih poslovica koje potrepljuju njegovu tezu, smatrao je.

“Zakvačio” se i njemački arheolog

– Kinezi koji su nameću za primat i tvrde kako je nešto slično postojalo kod njih prije 3000 godina nude samo legendu, a ne kao mi – materijalne dokaze. Ja samo tvrdim da se u Dalmaciji nogomet igrao prije 2000 godina. Kako god se okrene, sve upućuje da Sinju pripada ta čast da je u njegovim njedrima davno izumljen prauzor nogometa. A to nije mala stvar- kazivao je Britvić. Poznato je bilo da su u 19. st. za nadgrobni spomenik Gaju Liberiju ˝zakvačio˝ i slavni njemački arheolog Teodor Momen, koji je o tome i pisao, no nije otišao predaleko. Neovisno o Nijemcu, naš je Sinjanin došao do kompletnijih spoznaja, a to mu se vrlo brzo vratilo u obliku svjetskog priznanja, s obzirom na to da su mnogi u svijetu zaključili kako je doista posrijedi svojevrsna senzacija.
Među prvima su to učinili u FIFA-i, međunarodnom nogometnom udruženju, koje je davne 1969. godine na naslovnicu svog biltena br. 71 posvetilo upravo arheološkom nalazu i radu Bepa Britvića, te čak i službeno potvrdilo vjerodostojnost njegova otkrića, nudeći mu i pomoć u daljnjem istraživanju.
O tome su u to doba pisale domaće i svjetske novine, karakterizirajući to senzacionalnim otkrićem koje baca novo svjetlo na nedovoljno rasvijetljenu povijest nogometa. No otad je prošlo više od 30 godina, a na arheološko – nogometnu tezu Bepa Britvić – slučajno ili namjerno – pala je duboka sjena. Sve je uslijedilo nakon godina prevrtanja kamenja po zemlji, pješačenja po šumama i livadama, iščitavanja natpisa na klasičnim jezicima, koje je Britvić (profesor tehničke kulture, instruktor vožnje, nogometni aktivist sinjskog kluba ˝Junak˝ i pisac njihove himne…) naučio kako bi pravovaljano i temeljito shvatio svu građu na koju je nailazio. U svakom slučaju, posrijedi je bila fascinantna marljivost, zbog koje izraz arheolog amater neodgovara pravom stanju stvari.
Ali vratimo se na loptanje, buduća da će mnogima koji će svaki trenutak zasjesti pred televizorom prijenos utakmice možda biti zanimljiviji kako su slična zbivanja također bilau središtu zanimanja njihovih drevnih prarođaka, te kao nije baš slučajno da je Hrvatska (bila) relativno uspješna nogometna sila. Kako to obično biva, najmanje je slave za otkriće ove, i za današnju Hrvatsku neosporno važne spoznaje, pokupio onaj koji je u nju uložio najviše (svoj život) – Josip Bepo Britvić.
No – lopta je okrugla, kako se to obično kaže.

Nikada tiskana knjiga

Među rijetkima koji se danas sjećaju Britvićeva rada, i to vrlo jasno, svakako je njegova supruga Vjekoslava, koja i dan živi u staroj kamenoj kući pored poštansko ureda u Kašel Sućurcu, 20 godina nakon njegove smrti ˝On je toliko volio arheologiju, pa smo zajedno obišli razne krajeve Hrvatske i Bosne. Sjeli bismo u auti i krenuli, jer je on bio toliko vezan uz svoje istraživanje, a naša je ušteđevina, većim dijelom odlazila u te svrhe. A što ćeš bilo je to lipo vrime!˝ sjeća se 80-godišnja Vjeka, koja u njihovoj obiteljskoj kući još čuva brojne tragove Bepova rada, složene u razne požutjele koverte i fascikle.
Među njima su i tekstovi pripremljeni za njegovu knjigu ˝Kamenje svjedoči˝, koja nažalost nikada nije tiskana, jer ga je u toj nakani zaustavila smrt. A u toj je knjizi trebalo biti sabrano sve njegovo 39-godišnje arheološko istraživanje, koje se nije ticalo samo spomentog nogometnog otkrića nego i znatno opsežnijih i bogatijih povijesnih otkrića o plemenu Delmata, a koja se u dobroj mjeri razlikuju od uvriježenog viđenja prapovijesti na prostorima današnje Hrvatske i Bosne. ˝Došao sam do mnogih otkrića koja se ne slažu s hipotezama iz literature. Bolje reći: hipoteze se sukobljavaju sa situacijom na terenu˝, ustvrdio je jednom prilikom.

Zahvaljujemo mr. Anti Župiću, g. Goranu Šimcu i Večernjem listu na ustupljenom članku iz Večernjeg lista od 15.6.2004. godine.


 FIFA-IN BILTEN JE JOŠ 1969. GODINE PISAO O TOME

‘Iako bi Sinj mogao dizati milijune od turista, od tada se ništa nije promijenilo’

Znate li da je nedaleko od Splita spomenik dječaku s loptom, star oko 2000 godine, a o kojemu je pisao i FIFA-in magazin, kao dokaz da se u Dalmaciji, prvi put u svijetu, igrao nogomet? To pitanje postavili smo domaćim i stranim gostima, međutim, nitko nije znao za tu činjenicu. Da su znali, kažu, rado bi posjetili Sinj. Navode i da im nije jasno kako nisu organizirane autobusne ture prema tom gradu. I sada zamislite koliko bi Sinj, da se ima volje, mogao utržiti od stotina tisuća gostiju koji dolaze u Dalmaciju, posebno muškaraca zaluđenih balunom, kaže nam Božidar Jadrijević Mladar, Sinjanin koji je među prvima prije 10 godina aktualizirao priču o ‘malom s balunom’, te pribavio stari primjerak Fifinog glasnika.

“U svijetu se i na manjim znamenitostima diže velik novac, u centar Dalmatinske zagore mogli bi se dovoditi autobusi s tisućama turista. Ali očito u Hrvatskoj vladaju drugi kriteriji…”, kaže Mladar, 10. travnja 2016.  za SD.

Visok 113 centimetra

Nadgrobni spomenik sedmogodišnjeg rimskoga dječaka Gaja Laberija koji u ruci drži kuglu ukrašenu mrežasto povezanim šesterokutima, simbol prave kožne lopte, smatra se čvrstim dokazom da se prvi nogomet u Europi igrao baš u Cetinskoj krajini, navode u sinjskoj Turističkoj zajednici. Pronađen je na nalazištu Tilurium, na lokalitetu Gardun, a datira iz 2. stoljeća. Danas se nalazi uzidan u pročelje kamene kuće u sinjskoj Vrličkoj ulici. Spomenik je visok 113 centimetara, širok 46 centimetara. Izrađen je od vapnenca. Dvodijelni natpis nalazi se na donjem dijelu; gornji je u profiliranom okviru i sadrži podatke o pokojniku, a donji je pokojniku posvećen natpis anonimnog autora.

Srednji dio je ornamentima uokviren okrugli medaljon s vrlo izraženim portretnim karakteristikama pokojnika koji u desnoj ruci drži kuglu. Gornji dio spomenika završava frizom s prikazom kantarosa (velika vaza s dvije ručke), delfina i glave Meduze (oličenjem zlog bića u antičkoj mitologiji) te trokutastim zabatom s akroterijima (plastičnim ukrasima vrška i krajeva) u obliku lavljih šapa. U trokutastom polju zabata isklesana je Atisova glava. R.N.

‘To je lopta, nema dvojbe’

“Mi u Ministarstvu kulture smatramo da je to nogometna lopta, a Sinjani, kao i Hrvatski nogometni savez, taj podatak sigurno bi trebali bolje iskoristiti kada je već i FIFA u svom službenom biltenu 1969. godine prepoznala vrijednost spomenika u Sinju. Ne želimo ulaziti u kojekakve interpretacije, ali sukladno mišljenju i drugih stručnjaka, poglavito akademika Cvite Fiskovića, to je lopta. U to nema dvojbe”, rekao je za naše novine 2006. Joško Belamarić, navodeći dalje kako je spomenik u Sinju od prvorazrednog značenja za spomeničku baštinu Hrvatske. Stoga se i Belamarić zalaže za to da vrijednost “Malog s balunom” bolje prepoznaju u Ministarstvu turizma.

Nitko ne zna tko je ploču ugradio

Nadgrobna ploča Gaju stoji već više od 150 godina ugrađena u obiteljsku kuću Romana Perkovića u Sinju. No, ni Perkovići ne znaju kako je ploča iz Trilja dospjela u Sinj.

“Moj pradjed Marin Perković kupio je ovu kuću od veleposjednika, braće Buljan, 1870. godine. Ne znamo kako je ta ploča dospjela ovdje, ali mi smo se s njom saživjeli. To nam nije običan spomenik, to je ‘naš Mali’. Da netko sada dođe i ponudi nam velik novac, mi ga ne bismo prodali. Muzej Cetinske krajine nekoliko je puta pokušao otkupiti spomenik, ali nismo pristali.

Smatramo da bi Grad Sinj trebao bolje valorizirati i iskoristiti ovaj spomenik; napraviti suvenire, ljudima pokazati ovu atrakciju koja to zaista jest”, rekao  je 2006. tada 96-godišnji Romano za SD. 

Imamo senzaciju u srcu Sinja! 

Spomenik Gaju Laberiju već dugo intrigira krug mladih Sinjana koji pokušavaju taj spomenik predstaviti kao svjetski raritet.

“Imamo sve: dokumentaciju, stav struke i stav krovne svjetske organizacije za nogomet, FIFA-e, ali neki nas naprosto ne razumiju. Imamo senzaciju, a na kraju nemamo ništa zato što ljudi ne vide ono što im već stoljeće i pol stoji ugrađeno ispred nosa”, kaže nam Dean Poljak, samouki kipar kojega je spomenik toliko zaintrigirao da je u golemoj kamenoj vaci napravio repliku ‘malog s balunom’.

“Želio sam skrenuti pažnju na težinu te priče. Želim da ljudi znaju što predstavlja Gaj Laberije, o kojemu se više pisalo u stranoj štampi nego u našoj”, kaže Poljak, koji je zajedno sa svojim prijateljem Božidarom Jadrijevićem Mladarom pokrenuo kampanju da se turistički valorizira “Mali s balunom”.

Uredio / M.M.Viribus unitis /Braniteljski portal


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

2 × jedan =