Podijeli

Istaknuti hrvatski jezikoslovac i predsjednik Matice hrvatske u doba Hrvatskog proljeća, akademik Ljudevit Jonke rodio se prije 110 godina, 29. srpnja 1907.

“Ljudevit Jonke istinski je velikan hrvatske filologije, ustrajni borac za pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik i njegovu samobitnost”, ocijenio je predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.

Ocijenio je kako je Jonke istražujući i popularizirajući hrvatsku jezičnu povijest i argumentirano polemizirajući s protivnicima samostalnosti hrvatskog jezika vratio samopouzdanje hrvatskoj kulturnoj eliti i time utro put donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čiju 50. godišnjicu obilježavamo ove godine.

Po Kusićevu mišljenju, danas kad je hrvatski jezik sa svojim nacionalnim imenom službeni jezik u Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije te priznat i normiran kao zasebni jezik na globalnoj razini, treba se sa zahvalnošću sjećati onih koji su bili glavni protagonisti borbe za prava hrvatskog jezika i zbog toga bili proganjani, među kojima istaknuto mjesto ima upravo Ljudevit Jonke.

“Njegove zasluge u borbi Hrvata za svoju slobodu i nacionalni identitet nadmašuju filološko područje”, rekao je Kusić dodavši kako njegovo djelo i danas treba biti uzor i nadahnuće.

Istaknuo je kako je HAZU, kao čuvarica hrvatskog identiteta, ponosna na svog člana Ljudevita Jonkea te da trajno čuva uspomenu na njega.

Ljudevit Jonke

Ljudevit Jonke rodio se 29. srpnja 1907. u Karlovcu, gdje je završio klasičnu gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom “Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića”.

Od 1930. do 1932. Jonke je boravio na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovom sveučilištu u Pragu. Od 1933. do 1940. bio je profesor hrvatskog jezika u gimnaziji na Sušaku, zatim do 1942. profesor u V. gimnaziji u Zagrebu, a 1942. postaje asistent Stjepanu Ivšiću na Katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prof. Jonke je od 1947. do 1973. predavao češki jezik i književnost, a od 1949. i hrvatski jezik. Od 1950. do umirovljenja 1973. bio je voditelj Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973.–1975.).

Jonke je bio jedan od potpisnika novosadskih jezičnih zaključaka 1954., no svoj je potpis povukao 1971. Ustrajno je polemizirao s jezičnim unitaristima i osporavateljima samobitnosti hrvatskog i srpskog književnog jezika, zagovarajući pravo hrvatskog naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svom etničkom prostoru.

Smatrao je da hrvatski jezik ima svoje povijesne korijene i nacionalne posebnosti koji moraju doći do izražaja u standardizacijskim procesima i jezičnoj politici.

U jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti).

Bio je umjereni purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje.

Isticao je važnost Zagrebačke filološke škole i njezinu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika koja je često iz političkih razloga bila potiskivana i prešućivana.

Nasuprot načelu Vuka Karadžića “piši kao što čitaš”, zastupao je načelo “piši kao što pišu dobri pisci”.

Jonke je od 1958. bio izvanredni, a od 1963. redoviti član Akademije. Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskog filološkog društva (1959.–1963.), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961.–1964.) te ravnatelja Akademijinog Instituta za jezik (1965.–1971.).

Od 1952. do 1970. bio je prvi urednik časopisa Jezik, a vodio je i brojne jezikoslovne rubrike po novinama i časopisima.

Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1970. do njezina raspuštanja nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1972., a zbog političkih razloga 1973. je umirovljen.

Umro je u Zagrebu 15. ožujka 1979.

Najvažnija djela su mu “Književni jezik u teoriji i praksi” (1964.), “Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća” (1971.) i “Hrvatski književni jezik danas” (1971.). Kao prevoditelj Jonke je s češkoga preveo neka od najvažnijih djela češke književnosti, među njima i roman “Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata” Jaroslava Hašeka.H

Z.K.

 


Podijeli